fbpx
spot_img

Edi Matić‎ – Trstih + izložba fotografija

 

12541086_10207623504518829_1935546644095026436_n

Boje

Jedno od pitanja, često postavljano meni, a i svakom današnjem piscu je ono o psihoterapeutskom učinku pisanja. Većina tu temu banalizira pokušajima prodiranja do piščeve intime, ne bi li izvukli nekakav trač, proživljenu traumu ili barem slabost, degradirajući tako onu važniju vezu između umjetnosti i terapije. U pisanju romana, taj terapeutski učinak osjećam svaki put kad sjednem pred tipkovnicu, kao pred kutiju rasutih puzzle komadića koji puštaju da ih strpljivo slažem. Dok pišem kratku priču ili poeziju, osjećaj je kao da grabim roj raspršenih emocija, svojih i tuđih, pa ih sabijam u linije. Riječi koje izranjaju, moja iznenađenost likovima koji se ponekad odmetnu u sred rečenice i urade nešto neočekivano, užitak stvaranja nečega što će me na kraju potpuno zadovoljiti ljepotom – čine pravu terapiju. Pa tko bi joj odolio.

Baš u stalnoj potrazi za ljepotom kao terapijom, uzeo sam u ruke i fotoaparat kao izvrsnog suučesnika. Sprava koja jednim klikom izdvaja komadić prostora u kratkom trenutku, na fotografijama iz ove serije kao glavni motiv donosi – vrijeme. Objekti i predmeti otkazanih namjena, zarobljeni u prostoru, vanjštine nepravedno izjedene vremenom koje im oduzima svrhu i ostavlja neku novu ljepotu kao jedini smisao.

Moj je zadatak bio (možda vođen Goetheovom izrekom: „ljepota je krajnje načelo i najviši cilj umjetnosti“), tu ljepotu uhvatiti i donijeti ju kući. Prvo sam je spremio u folder kompjutera pod nazivom Mrtva mjesta. Zatim sam to promijenio i seriju logično nazvao Putopis, jer se radi o putovanjima od Limskog kanala do delte Dunava, preko makedonskih polja makova, zaboravljenih bugarskih sela, albanskih vrleti, banatskih ravnica, do povratka u Dalmaciju. Suradnja igre svjetla s igrom riječi, među fotografije je kao začin umetnula i dvadesetu „fotografiju“, Portret neimenovane književnice, lirski doživljaj onih mjesta koja su ostarjela bolje od nas.

Kada je trebalo pronaći naslov izložbe, jedino rješenje, dovoljno pošteno prema svim spektrima svjetlosti koji su nekada davno lakoćom budili receptore u mrežnici oka, a onda polako nestajali utopljeni u vremenu – pronašao sam u nazivu Boje. I eto, to je ta terapija.

Edi Matić

12507541_1068739523177788_3060850172405418463_n

Edi Matić (Split, 1962.)

Osim fotografijom, bavi se grafičkim dizajnom, pisanjem, glazbenom i video produkcijom.
Njegov prvi roman „Ovdje fali ženska ruka“ (2008., Naklada Ljevak) bio je nominiran za nakradu Kiklop.
Roman „Grimalda“ objavio je 2012. g. Autor je Iste godine dobio uglednu austrijsku nagradu za „Grimaldu“ kao djelo iz jugoistočne Evrope.
Piše kratke priče koje objavljuje u književnim časopisima Hrvatske, ali i časopisima stranih država. Osim proze, Edi Matić piše i stihove, do danas neobjavljene.
Vodio je njemačku mirovnu i humanitarnu organizaciju za Hrvatsku i BiH, a kao humanitarac djeluje i danas u okruženju u kojemu živi.
2008. g. pokreće Udrugu za promicanje kulture i umjetnosti – Kurs, koja djeluje kao koordinator mreže Traduki za suradnju sa zemljama Jugoistočne Europe i sudjeluje u organizaciji predstavljanja hrvatskih autora na inozemnim festivalima i sajmovima (Ministarstvo kulture RH je od 2012. službeni partner mreže).
Edi Matić će se predstaviti u pjesničkom projektu Trstih, kao gost pjesnik, 26.siječnja, s početkom u 18.00 sati (knjižnica Brodarica).

 

Nada Vučičić
Nada Vučičić
Rođena 1949. godine u Splitu gdje živi i stvara i sada. Slika, piše poeziju, lirsku prozu a okušava se i u kratkoj priči. Samostalne zbirke "Poezija riječi i boje", "Dok te sanjam", Zajednička zbirka"Stihom ispisujem dušu". Pjesme su joj objavljene i u međunarodnim zbirkama. Ilustratorica je nekoliko naslovnica zbirki drugih pjesnika.