Zasijala je zvezda. Sasvim tiho, u okeanu tmine, pojavio se tračak svetlosti. Neosetno, isijavao je iz ogromnoga ništavila tame. Krenuo je na put ka meni, brzinom svetlosti. Put, koji je trajao više od dve decenije.
![Foto: Neda Glišović](https://www.pokazivac.com/wp-content/uploads/2014/08/DSCN3559-466x600.jpg)
Svi se nekako negde krećemo. Ka nečemu, ka nekome. Opšte je poznato da se krećemo zajedno sa Zemljom, čak i kada stojimo. Tako se i činjenjem, ili nečinjenjem približavamo nekoj osobi. Ili udaljavamo od iste. Čudni su ti međuprostorni, međuvremenski, međutelesni odnosi. Da čovek ne poveruje ponekada.
Stigla je do mene. Da li sam joj izašao u susret? Došla je i ugnezdila se tu, negde baš kraj srca. Svila je svoje gnezdašce, šćućurila se, ušuškala i tiho zaspala.