fbpx
spot_img

Intervju: Jana Adamović otkriva…

  …kako danas izgleda ženski strip i šta je predstavila na svojoj izložbi „Ona se budi/BD Egalite“!

Foto: Ivan Zupanc

Francuski Institut poverio je mladoj i talentovanoj strip-autorki Jani Adamović misiju da organizuje izložbu posvećenu umetnicama stripa i njihovom stvaralaštvu. Iz njenog istraživanja proizašla je izložba »Ona se budi / BD Egalite« koja ne samo da svedoči o bogatsvu ženskog stvaralaštva u oblasti Devete umetnosti, nego ističe i neke poteškoće s kojima se ove umetnice susreću.

     Mnogima je i dalje neobično kada čuju da se žena bavi stripom. Da li biste mogli da se predstavite, kako ste se zainteresovali za strip i otpočeli vašu karijeru u Devetoj umetnosti?
Strip volim od kad pamtim. U svim dečijim časopisima i novinama stripovi su mi oduvek bile omiljene rubrike. Čitajući »Politikin Zabavnik« zainteresovala sam se za franko-belgijski realistični strip, i maštala sam o tome da i ja tako crtam. Odlučujući trenutak bio je kada sam u »Zabavniku« pročitala strip »Bič Božiji« koji je pisala Valeri Mangen a crtao Aleksa Gajić. Tada sam prvi put videla da neko »naš« crta za Francuze i shvatila da postoji nada da se i meni san o radu na stripu obistini. Od tog trenutka na dalje sve je na neki način bilo pažljivo isplanirano (smeh). Od odabira stranih jezika – engleski i francuski, do odabira fakulteta, smera i profesora-mentora. Naime, veliki broj domaćih autora u Srbiji delilo je sličan početak: mnogi su studirali Ilustraciju, tj. Grafiku i knjigu na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu u klasi prof. Rastka Ćirića, i gotovo svi su kao svoj završni rad crtali strip franko-belgijskog formata, što im je kasnije pomoglo da nađu poslove kod francuskih izdavača. Mogu pomenuti Dražena Kovačevića, Lea Pilipovića, Aleksu Gajića, Tihomira Čelanovića… naravno, nisu svi išli tim putem, ali ja sam to prepoznala kao siguran recept. Još u srednjoj školi volontirala sam na Salonu Stripa gde sam upoznala mnoge velike umetnike koji su me kasnije usmeravali i pomagali, išla sama po lokalnim strip festivalima… i naravno crtala sam stripove.  Pored FPU diplomirala sam Francuski jezik i književnost na Filološkom faklutetu u Beogradu. Ozbiljnu karijeru u stripu započela sam 2014. kao koloristkinja kod najvećeg francuskog izdavača stripa, Edision Delkur (Editions Delcourt). U međuvremenu sam »napredovala« u crtačicu, tako da sam za njih do sad nacrtala dva strip albuma koje sam sama i kolorisala, a treći upravo počinjem.

     Izložba »Ona se budi/BD Egalite« otvorena je 18.9.2018. u galeriji Francuskog Instituta u Beogradu. Posvećena je strip autorkama na Baklanu i u Francuskoj. Naziv izložbe očigledno otkriva da se radi o problematizovanju pozicije žena u oblasti stripa. Zašto ste se odlučili da izložbi date naziv »Ona se budi«? Da li je inspiracija bila pesma Milana Mladenovića koju izvodi Šarlo Akrobata? I, ako jeste, zašto?
Izložba »Ona se budi/BD Egalite« nastala je na inicijativu Francuskog instituta u Beogradu, i ona predstavlja moj lični pogled na moje koleginice strip-autorke iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Francuske. Naziv izložbe ima, kao što se može primetiti, dva dela, i traba da predstavlja dve etape evolucije pozicije žena u stripu. Prvi deo, »Ona se budi« prestavlja buđenje, tj. osveštavanje autorki o njihovom položaju u ovoj umetnosti i u ovom trenutku se više odnosi na balkansku priču. Inspiracija mi zaista jeste bila Mladenovićeva pesma »Ona se budi«. U toj pesmi on peva o mladoj devojci koja iskače iz kalupa koji joj nameće patrijarhalno društvo i koje se pita:« Zar ona sme da misli, zar ona sme da zna?« a s druge strane u pesmi se oseća i njena usamljenost jer se ne uklapa. To su motivi za koje držim da u popriličnoj meri označavaju i iskustvo svih žena koje bi da izađu iz patrijarhalnih okvira, ne samo u domenu stripa. Drugi razlog što sam izabrala taj naslov jeste i to što je pesma »Ona se budi« 1981. u magazinu Džuboks ovekovečena u formi stripa iz pera Igora Kordeja, mog supruga, pa sam na taj način htela i njemu suptilno da se zahvalim za podršku koju mi pruža. Drugi deo naslova izložbe pozajmljen je od francuskog kolektiva BD Egalite – pun naziv je Kolektiv strip autorki protiv seksizma. To su autorke koje su se organizovale i aktivno se bore za veću ravnopravnost polova u branši. To je rezultat onog buđenja i predstavlja sledeći korak u evoluciji stripa.

     Kako je tekla priprema izložbe i osmišljavanje koncepta izložbe? Da li je postajala bojazan da možda neće biti dovoljno materijala, ili da će pak izazov biti preveliki?
Kao što sam pomenula, izložba je nastala na inicijativu Francuskog insitututa koji je prepoznao nezastupljenost strip-autorki u njihovom sopstvenom kulturnom programu, pa su hteli to da promene. Strah je svakako postajao, pre svega jer sam i sama poznavala izuzetno malo strip-autorki. Internet mi je bio od izuzetne pomoći (haha). Tako sam došla do najvećeg broja autorki. Dosta su mi pomagale i kolege i koleginice, ponajviše Irena Jukić Pranjić, na čemu sam joj beskrajno zahvalna. Iščitavala sam kataloge, izdanja, članke, forume, kopala po arhivama i bibliotekama. Koncept izložbe nametnuo se sam od sebe, sadržajem koji sam »otkrivala«. Zapazila sam neke stereotipe koji vladaju kada se govori o ženama u stripu: to da su malobrojne, da se u prošlosti žene nisu bavile stripom, i to da autorke obrađuju »ženske teme«. Dakle, koncept izložbe je da se pobiju ti stereotipi.
Na izložbi je predstavljeno preko 50 autorki stripa, od kojih je 12 Francuskinja članica kolektiva BD Egalite, dok su ostale iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, a od toga, tri autorke koje su nepravedno zaboravljene, izvučene su iz ropotarnice vremena: Ana Ljubov, imigrantkinja iz Rusije,  Ljubica Cuca Sokić, čuvena akademska slikarka i Desa Glišić, istaknuta novinarka i karikaturiskinja. One se su stvarale u periodu oko i tokom Drugog svetskog rata.
O Ani Ljubov se ništa ne zna. Osim njenih radova i potpisa – pseudonima »Ljuba«, o njoj nisu ostali nikakvi pisani tragovi. Iako se njeni stripovi lako mogu svrstati u karikaturu, odlučila sam da je uvrstim u izložbu jer se u usmenim svedočanstvima njenih savremenika, koja su kasnije, iako retko, prenošena u člancima, pominje kao strip-autorka, a ne kao karikaturistkinja.
O Cuci Sokić malo ko zna da je često ilustrovala knjige i udžbenike za decu, koju je inače smatrala i najoštijim kritičarima. U taj »dečiji« opus spada i njen rad na stripu: ona je ilustrovala u formi stripa udžbenika za engleski jezik. Baš zbog te utilitarne didaktičke funkcije, njeni stripovi nisu smatrani »pravim« stripom, pa su tako i zanemareni u istoriji srpskog, tj. jugoslovenskog stripa.
Desa Glišić crtala je u »Ježu« 1954 godine, u vreme izuzetnog konzervativizma u SFRJ, dogodovštine koketne i seksi junakinje Dare Nijagare. Iako je izašlo samo 15 epizoda-pasica »Dare Nijagare«, taj strip bio je pravi hit. Crtati junakinju koja je moderna žena, slobodna mada malo luckasta i lakoma, u to vreme bilo je i izuzetno hrabro. Mnogi i ne znaju da su sve do Staljinove smrti u Jugoslaviji bili zabranjeni strip i džez muzika. Tako da je rad Dese Glišić predstavljao veliki skok od zabranjenog do promovisanja modernog.
Kao što sam već pomenula, ova izložba predstavlja moj pogled umetnice na žensko strip stvaralaštvo, pošto nisam ni istoričarka umetnosti niti kustoskinja po profesiji, tako da su moji kriterijumi bili često subjektivni. Birala sam radove koji su me na neki način dotakli. Neki su uticali na moj raniji rad, a neki su me iznenadili i podstakli da proširim svoje viđenje stripa. Koncetrisala sam se na strip table, jedini izuzetak su naslovne ilustracije za stripove koje slika srpska umetnica Jelena Kević Đurđević koja sarađuje sa izdavačima na američkom strip tržištu. Trudila sam se da zastupljenost stilova i pristupa bude raznovrsna, da se prikaže koliko-toliko objektivan presek raznolikosti ženskog stvaralaštva u stripu. Ono što stopostotno povezuje sve ove autorke jeste isključivo njihova polna određenost, tj. to što su sve žene i što se sve bave stripom. Sve ostalo, stil, pristup, teme koje obrađuju, nisu nužno zajednički imenioci.

     Recite nešto više o pratećim događajima izložbe: predizložba u Novom Sadu, razgovor na otvaranju izložbe, turneja izložbe po regionu? 
U Novom sadu smo u okviru 12. Novosadskog Strip Vikenda priredili manju verziju izložbe: Prikazali smo 10 autorki iz Francuske i 30 autorki iz regiona. Na otvaranju te izložbe imala sam priliku da malo govorim o ovim temama o kojima i mi sad pričamo, o procesu stvaranja izložbe, a izuzetno zadovoljstvo mi je bilo što su sa mnom govorile i predstavile se dve mlade autorke iz Srbije, Mina Davić i Ana Milojković.
Na otvaranju izložbe u Beogradu, u okviru debate »Da li crtež ima pol« govorile su specijalne gošće i renomirane autorke Liza Mandel i Žoana Šiper iz Francuske, predstavice kolektiva BD Egalite, zatim iz Hrvatske: Ivana Armanini  – urednica KOMIKAZA i Irena Jukić Pranjić, autorka antologije »Ženski strip na Balkanu«, i Marija Dobrić iz Srbije, urednica dva izdanja koja su promovisala žene u stripu, Patagonija u Zoni F i Feminus Stripus Ludens. One su predstavile svoj rad i doprinos na vizibilizaciji strip-autorki, a Liza je takođe pominjala interesantni eksperiment koji je Kolektiv BD Egalite izveo u Francuskoj: publici su pokazivali table stripa, a publika je trebalo da pogađa koje table je nacrtao muškarac, a koje žena. Naravno, prešli su se, jer su sve table prikazane u eksperimentu nacrtale žene. Tako da dolazimo do zaključka da ne, crtež apsolutno nema pol. Senzibiliteti se ne dele na muške i ženske, već na različite umetničke senzibilitete. Žene mogu crtati svakako, u bilo kom žanru i stilu, i dobro i loše, kao i muškarci.

     U najavi izložbe se postavlja nekoliko važnih pitanja: Da li se suženi pojam „ženski strip“ odnosi na pol autorki ili na žanr koji interesuje žensku publiku? Ima li tema koje se isključivo tiču žena? Da li iko pominje „muški strip“? I pre svega: Da li su granice stvaralaštva određene polom? Kako se kroz izložbu odgovara na ta pitanja?
Ja zaista ne volim taj termin Ženski strip jer on uopšte nije definisan. Tokom pripreme izložbe, napravila sam svojevrsnu anketu na fejsbuku gde sam pitala prijatelje šta za njih predstavlja ženski strip. Odgovori su bili raznovrsni: neki su smatrali da je ženski strip definisan polom autorke, drugi da je definisan polom ciljne publike, treći da je to u stvari feministički strip, a četvti da ženski strip i ne postoji, već da je sve to samo strip. Žanrovski gledano, u francuskoj postoji žanr Girly u kome u glavnom stvaraju autorke i jesu namenjeni ženskoj publici, a bave se temama kao što je moda, šoping, romanse, venčanja… a stil je lagan i slatkast, u skladu sa tim temama. Taj žanr je naišao na osudu i podsmeh u Francuskoj, ali ne vidim zašto i tako nešto ne bi postojalo, ako već postoje i autori i publika koje vesele takvi stripovi. U Francuskoj takođe postoje i specijalizovani stripovi za ljubitelje motora i aviona, pa zašto ne bi mogli i za ljubitelje Diora? Niko nikada ne pominje »muški strip«, tako da je ta podela na strip i Ženski strip duboko seksistička i diskriminatorna. I žene i muškarci stvaraju u svim stilovima i žanrovima, a što se tiče razlika, one su jednake između autora različitog pola, kao i između autora istog pola. Jednostavno govoreći, pristupi i stilovi u crtanju su odraz individualnosti i karaktera, ne pola osobe koja stvara. Ja sam se trudila da to i prikažem u izložbi tako što sam birala autorke koje rade u različitim stilovima: od mejnstrima, preko mangi, do andergraunda, eksperimentalnog i apstraktnog stripa.

     Zašto su umetnice sa Balkana predstavljene zajedno sa francuskim? Šta je zajedničko za autorke sa Balkana i iz Francuske? Da li je njihov položaj u svetu stripa isti? Da li je ista vrsta diskriminacije prisutna i na Balkanu i u Francuskoj, uzimajući u obzir da je Balkan uvek zaostaliji po pitanju rodne jednakosti i prava žena na svim poljima (i ne samo na polju umetnosti)? Kako je u drugim delovima sveta?
Francuskinje su ubačene u izložbu pre svega jer je pokrovitelj izložbe Francuski institut, pa je bila neophodna ta poveznica. Međutim, meni je bili zanimljivo da predstavim baš autorke koje su članice Kolektiva BD Egalite, jer one stvaraju svaka zasebno, ali se kada je u pitanju aktivizam, nastupaju zajedno, imaju tačno definisana načela i ciljeve, i oko svega se dogovaraju putem privatne platforme kojoj samo one imaju pristup.
Možda će zvučati čudno, ali čini mi se da je u Francuskoj problem diskriminacije u svetu stripa daleko veći, ili je bar bio veći u početku, nego što je to na Balkanu. Verujem da to veoma ima veze sa veličinom tržišta. U Francuskoj, strip predstavlja veliku industrijsku granu kroz koju protiče mnogo novca. A poznato je da je ženama neretko uskraćen ili otežan pristup u profesije takvih profila. Na otvaranju izložbe u Beogradu Lisa Mandel pomenula da je ona imala najviše problema sa izdavačima i organizatorima festivala, dakle sa onima koji imaju finansijsku moć, a ne sa kolegama crtačima. Žene su mnogo teže napredovale, smatrano je da ne mogu crtati već samo bojiti stripove, nisu dobijale nagrade. Ovde, na Balkanu, situacija je nešto drugačija. Nakon raspada stare Jugoslavije, tržište je iscepkano na više manjih scena, i izdavači nemaju finansija da stimulišu autorsku produkciju stripa. Svi su dosta otvoreni, tako da, ako im donesete gotov strip, i izdavaču se dopadne, i ako ima novca, on će ga objaviti. Pol autora ne predstavlja pitanje. Ali tu dolazimo u problem jer izdavači uglavnom, bar kada govorim o Srbiji, kupuju licence za stripove koje su domaći autori uradili za strane izdavače. U tom pogledu i žene i muškarci dele istu sudbinu. Dakle, da bi autor ili autorka bili objavljeni u Srbiji, oni prvo moraju biti objavljena u inostranstvu, i to predstavlja veliki izazov. Ili treba stvarati strip bez avansa, i ponuditi izdavaču gotov proizvod, sa svešću da tu neće biti neke zarade. Što se tiče prisutnosti autorki na festivalima, situacija se postepeno popravlja, ali ima još mnogo mesta za poboljšanja. Često se čuju nespretne najave – mene su recimo, na jednom festivalu najavili kao majku Kordejevog sina, to je bilo u Crnoj Gori, pa se može doživeti i kao kompliment (smeh). Dešava se da autorke umesto poimence budu predstavljene kao DAME koje su ulepšale izložbu radovima. A ponekad se desi i da jednostavno organizatori zaborave da pozovu autorke da učestvuju, što se dogodilo na jednoj izložbi u Beogradu koja je imala temu »Žena u stripu«, ali žena kao motiv, ne autor. Brzo su izpravili taj gaf pozvavši nas nekoliko autorki da im u zadnjem trenu pripomognemo i damo radove. Jedan sličan desio se u okviru same izložbe »Ona se budi« kada se prilikom gostovanja izložbe na festivalu u drugom gradu dogodio veliki propust: u katalogu festivala nije naveden spisak autorki. Dakle, prikazani su njihovi radovi, ali one ostaju anonimne. To je sasvim omašilo cilj gostovanja izložbe – da autorke učini vidljivijim. Ja znam sve te momke organizatore, oni su fini ljubazni ljudi, koji i žene i muškarce tretiraju s jednakim poštovanjem – ali ima nešto u tom patrijarhalnom mentalitetu što dovodi do takvih gafova. Nadam se da mi neće zameriti što ove primere pominjem, iako nisam spominjala imena (to ne bi bilo fer), ja se svakako ne ljutim, ali se nadam da će u budućnosti biti pažljiviji, da misle na te detalje koji nama autorkama znače mnogo, a njima možda ne deluju važno.
U Americi je situacija daleko gora, tamo »fanovi« redovno napadaju autorke i urednice i ozbiljno im prete preko društvenih mreža jer pokušavaju da uvedu neke inovacije u stripove. To ide čak do pretnji silovanjem i ubistvom. Meni je to zaista jezivo i neshvatljivo, jer smatram da je svaka inovacija u stripu dobrodošla, jer ako se ne menja, strip ne može ni opstati. To je prirodni zakon evolucije. Strip, iako ljudska tvorevina, nije izuzetak.

     U nekim oblastima likovne umetnosti, čini se, da su žene ostvarile brži proboj i dobile više jednakosti sa muškim umetnicima. U stripu očigledno to još uvek nije ostvareno. Zbog čega je svet stripa tako okoreo za ženske autorke? 
U savremenoj likovnoj umetnosti je, navodno, ostvaren paritet između umetnika i umetnica, dok se u stripu, kao jednoj alternativnoj i urbanoj umetnosti žene i dalje bore za svoje mesto. I meni samoj ta situacija nije jasna, zašto stvari tako sporo napreduju. Mislim da bi se to moglo dokučiti samo jednom opsežnom studijom, pa se ne bih bavila pretpostavkama.

     Da li je bilo strahova od reakcije publike? Često viđamo da se podigne buka i prašina čim se ukaže na diskriminaciju žena u nekoj oblasti, ili čim se pomene reč »feminizam«, naročito nakon pokreta #MeToo.
O, da. Zapravo, nisam toliko strahovala od reakcije publike, koliko sam strepela od reakcija domaće strip-komune. Na našoj strip-sceni postoje određene strukture koje ne gledaju blagonaklono kada se radi neki projekat mimo njih. Takođe, ne vole kada naslute da hoćete da uprete prstom u neki problem, naročito ako se osete prozvani. Gotovo od samog početka mog rada na ovoj izložbi »savetovano« mi je da pazim da izložba ne bude »feministička«. Ja samo ne vidim kako je moguće raditi nešto samo sa ženama i to isticati, a da doza feminizma ne bude prisutna?! Na koncu su ti saveti više ispali kao pretnje, jer je otvaranje izložbe delom prećutno izbojkotovano, a dobijala sam i neke izuzetno neprijatne poruke preko društvenih mreža.
S druge strane, problem nevidljivosti žena u stipu je prepoznat i mimo mog projekta. Nedavno je izašao broj niškog časopisa Strip Pressing koji je potpuno posvećen autorkama. Pokret #MeToo i afera Vajnstin su izuzetno važane pojave jer su pokrenule lavinu nečega što se sad smatra i četvrtim talasom feminizma. U popularnoj kulturi primetno je porastao broj snažnih ženskih likova. Da budemo sasvim iskreni, to pomalo poprima obeležja mode, ali s druge strane, predstavlja i izuzetno povoljan trenutak za projekte poput »Ona se budi« ili npr »ženske« epizode »Vekovnika« koju priprema Marko Stojanović. Ovi projekti, da ne kažem njihovi tvorci (mi), vrlo lako mogu biti okarakterisani kao licemerni i oportunistički, ali problemi vidljivosti žena u stripu su stvarni, i o njima valja govoriti. Ako nam svetski trendovi idu u prilog, utoliko bolje.

     Koje su sve poteškoće sa kojima se sreću autorke stripova? Možete reći i nešto iz vašeg iskustva s obzirom da i sami delujete u toj oblasti. 
Mislim da je naveći izazov za strip autoke, kao i za žene u drugim profesijama prosto taj patrijarhalni mentalitet naše svakodnevice. Neugodne šale, patronizirajuće ponašanje drugih. Iako su moja iskustva bila u najvećem broju slučajeva pozitivna, dešavalo se da doživim neprijatnosti. Strip-komuna je bila dosta hermetična kada sam ja počela da se bavim stripom, nije bilo lako ubaciti se u društvo, trebalo je biti uporan, gotovo nametljiv. Recimo, nakon Salona Stripa, nikada ne bi nas volonterke zvali na piće. Ja ne bih čekala da me pozovu, več bih čula gde idu i samo se pojavila i sela s njima za sto. Bilo mi je često neugodno kada bi se u društvu u kom bih bila jedina devojka kometarisali atributi neke golišave nacrtane heroine. Doživela sam i da mi se pokazuju porno stripovi uz komentar da moram da se navikem na to ako mislim da se bavim stripom. Tada sam bila tinejdžerka od oko 18 godina. Takvo ponašanje se danas smatra seksualnim uznemiravanjem. Dosad nisam javno govorila o tome, a sada je možda krajnje vreme. Ovi primeri koje navodim su bili retkost, ali se ne smeju zanemariti i umanjiti, što je dosad bila glavna tendencija. Neslaganje oko toga da li takvo ponašanje predstavlja problem ili ne je takođe veliko pitanje samo po sebi.
Sama želja ovoliko velikog broja autorki da učestvuju u projektima poput izložbe »Ona se budi« svedoči o njihovom otežanom probijanju. S druge strane, iz razgovora s koleginicama, stekla sam utisak da je onim starijima bilo teže nego meni, dok one mlađe kažu da nisu doživljavale situacije zbog kojih bi se osećale otvoreno diskriminisano ili ugroženo. To je dobrodošla promena. Sve u svemu, imam utisak da se situacija menja na bolje, to je svakako nešto na čemu se mora raditi, pogotovo kada se uzme u obzir sve jače naginjanje globalne politike u desno. Prava žena su sve češće i sve žešće na udaru.

     Poslednjih godina je na Balkanu bilo nekoliko sličnih inicijativa da se učine vidljivim strip autorke (npr. antologija Ženski strip na Balkanu iz 2010.). Koliko su potrebna i važna povezivanja te vrste? Recite nešto više i o povezivanju francuskih autorki iz Kolektiva strip autorki protiv seksizma i španskih autorki iz udruženja Autoras de comic i o peticiji koju je potpisalo više od 250 autorki. Šta su glavni zahtevi peticije? Da li je u planu slično grupisanje i inicijativa balkanskih autorki?
Na svakih 5-10 godina otprilike, dogodi se na Balkanu neko izdanje koje poveže i promoviše žene u stripu. 2000. i 2002. godine to su bila izdanja »Patagonija – Zona F« i »Feminus Stripus Ludens«. 2010. je objavljena prva prava antologija Ženski Strip na Balkanu. 2015, u okviru KOMIKAZA je pokrenut projekat FEMICOMIX, a sada 2018. je nastala i ova grupna ženska izložba. Mislim da su ovakve inicijative vrlo važne da skrenu pažnju na naš rad, jer kada mi autorke izlažemo na regularnim izložbama i festivalima, uvek budemo progutane u masi »muških« stripova, pa publika ostane pod utiskom da nas i nema. Gotovo sve regionalne autorke sa kojima sam razgovarala i sarađivala na ovoj izložbi slažu se sa mnom u tom pogledu, da su zajedničke »ženske« akcije dobrodošle i korisne za sve nas, ali za sada nema naznaka da bismo se mogle okupiti u nekoj organizovanoj grupi. To je vrlo teško uraditi, jer većini autorki u regionu strip nije ni izdaleka glavni izvor prihoda, a i tržište je toliko slabašno da je teško kroz aktivizam isticati problematiku samo žena naspram teške i nepravedne situacije svih umetnika, bez obzira na njihov pol.
Ono što bi možda bila glavna mislija za sve nas umetnike, jeste borba za dostojanstvo naših profesija i demarginalizaciju kulture u društvu. Kultura je na svim poljima zapostavljena i obesmišljena šundom, a strip se i dalje doživljava kao nešto smešno i detinjasto, neozbiljno. Tek onda shvatite da se žene u stripu zapravo nalaze na margini marginine margine. Trostruka margina, nije malo.
Povezivanje francuskih i španskih autorki je značajno jer se bore za opstanak i vidljivost na mnogo većim tržištima. Preko 250 autorki je potpisalo manifest koji određije vrlo definisane ciljeve, borbu za ravnopravnost, za vidljivost, za moralna i autorkska prava. One se takođe bore i protiv diskriminacije na ostalim poljima u društvu, na samo u stripu. Prava žene, dece, nacionalnih i seksualnih manjina, prava osoba sa posebnim potrebama. To je izuzetno važno jer Francuska i Španija sve više okreću ka nacionalizmu, kao u ostalom i naše države na Balkanu. Treba biti glasan, i boriti se za građanske vrednosti.
Sam kolektiv BD Egalite dobio je na popularnosti kada se 2016 u Angulemu dogodio skandal: među nominovanima za Gran Pri nije bilo nijedne žene. Za one koji ne znaju, Festival u Angulemu je najveći i najvažniji festival stripa u Evropi i možda celom svetu, a njihov Gran Pri smatra se najprestižnijom nagradom u stripu. Festival je osnovan 1974. i od tada do danas Gran Pri osvojila je samo jedna žena – Florence Cestac (koja je takođe potpisnica manifesta Kolektiva strip-autorki protiv seksizma, i koja je isto tako učesnica izložbe ONA SE BUDI/BD EGALITE).

     Antologija Ženski strip na Balkanu iz 2010. je pokazala da je interesovanje da se upoznaju ženski autori stripa veliko. Šta vi očekujete od ove izložbe? Kakav je odjek i ko su posetioci/posetiteljke?
Ova izložba je direktan nastavak na ono što je započeto prethodnim sličnim inicijativama. Trudila sam se da predstavim veliki broj mladih autorki koje su stupile na scenu nakon Ženskog stripa na Balkanu, ili koje nisu deo Komikaza i Femikomixa jer rade u drugim poljima stripa. Nadam se da će izložba ohrabriti te i druge mlade autorke da nastave da se bave stripom i da se njime bave ambicioznije, profesionalnije, i da će malo osvestiti publiku o postojanju velikog broja ovih divnih umetnica. U katalogu nisam htela da dam klasičan popis autorki, već uz svaku autorku stoji njen kreativni moto koji opisuje njen rad, i link za njen sajt, porfolio, blog, fejsbuk ili instagram profil, tako da ih ljudi mogu zapratiti i kontaktirati radi poslova. Pošto je izložba u Francuskom institutu, nadam se da će publika biti raznolika, a izložba je trajala i tokom Salona Stripa u Beogradu, pa se nadam da je privukla publiku i odatle, koja se usko interesuje za strip.
Za razliku od podeljenih reakcija same strip komune, reakcija publike je bila više nego pozitivna! Na otvaranju zadovoljne su bile i specijalne gošće – umetnice i posetitelji/ke. Najviše komplimenata sam dobila na pozitivnoj atmosferi same večeri otvaranja. Imali smo i veliki odjek u medijima, pre sve zahvaljijući angažovanju Tatjane Nikolić iz FEMIXa, hvala joj! Mnogo ljubavi i pažnje je ušlo u ovaj projekat, i publika je to prepoznala.
     Mi nismo stali tu. Izložba Ona se budi/BD Egalite, u nešto manjem obimu, otvorena je i u Francuskom Institutu u Zagrebu 17.10. a traje do 6.11., Posetiće i Ljubljanu u okviru sajma knjiga, takođe pod pokrviteljstvom Francuskog instituta u Ljubljani gde će biti otvorena u Kuturnom centru Cankarjev Dom u 20. novembra, a trajaće do 25. novembra. U Francuskom institututu u Beogradu 25.10. planiramo da održimo neobičnu promociju novog stripa Nine Bunjevac uz prisustvo umetnice, tako što ćemo sa aktiviskinjom Autonomnog ženskog centra i Ninom govoriti i medijatizaciji i predstavljanju nasilja nad ženama. Sutradan, 26.10, vodiću tribinu o stanju sveta stripa u Francuskoj i položaju svih umetnika, ali i žena u tom svetu. Učesnici tribine biće Nina Bunjevac i Pjer Lungereti, direktor Sitea u Angulemu, dakle direktor najvećeg svetskog festivala stripa, koji uz to ima misiju da temeljno istraži i popravi katastrofalne radne uslove umetnika.
Ali i mimo ove izložbe nastavljamo da radimo na vizibilizaciji umetnica. Trebalo bi da bude održana tribina posvećena regionalnoj ženskoj sceni i na Beokonu u Beogradu 4. novembra ove godine, a navodno se priprema jedan feministički fanzin u Hrvatskoj koji bi se bavio temama ljudskih prava. Ja se nadalje lično trudim da predstavim moje koleginice urednicima i urednicama u francuskim izdavačkim kućama, ne bi li se i one probile na to tržište. Tako da, uzimamo sudbinu u svoje ruke i idemo dalje, ka novim horizontima.

piše TELEGRAF

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.