fbpx
spot_img

Književna tribina „SLAVONSKA RAPSODIJA“ u TUZLI

 

21262_1556638297941246_8737388500587881798_n
Književna tribina pod nazivom „Slavonska rapsodija“ čiji je pokretač UG HRAST-GUNJA nakon što je 2014. promovirana u Osijeku, Vrpolju, Babinoj Gredi, Borovo Naselju, Bjelovaru i Zagrebu po prvi put promovirala se ispred UG HRAST-GUNJA i izvan Hrvatske u Tuzli, Bosna i Hercegovina.
Na književnoj tribini „Slavonska rapsodija“ koja se održala u J. U. Narodna i univerzitetska biblioteka “Derviš Sušić” Tuzla, BiH, srijeda 18. 03. 2015. s početkom u 18 sati predstavile su se knjige: „Nebo iznad oblaka“, autorice Jasne Đug (Tuzla), „Ulice ljubavi“, autorice Mirele Salković (Tuzla), „Ledena kraljica“, autorica Vesna Vujašević (Srebrenik, BiH), „Dom okrnjenih duša“, „Kotač života“ autorice Dženane Mehmedović (Zagreb), „Skretnice“ autorice Ljiljane Bedeniković (Zagreb) i „Mi nismo ptice“ autorice Ksenije Kancijan (Zagreb).
Jasnu Đug (Tuzla) nakon prve svoje knjige pjesama „Riječi iza šutnje“ predstavila se štovateljima lijepe riječi sa drugom knjigom Nebo iznad oblaka. Recenziju za knjigu napisao je Ahmed Bosnić a nju je pročitala Melika Jahić.
Preda mnom je nova zbirka pjesama Jasne Đug. Do jučer se o ovoj talentiranoj tuzlanskoj poetesi u javnosti i književnim krugovima gotovo i da nije ništa znalo. Ali, već sa svojim prvijencem, knjigom stihova „Riječi iza šutnje“, razbila je sklad života u anonimnosti. Objavljeni stihovi i poetske večeri pokazali su da je njen pjesnički talent neobičan i neosporan, a stihovi za citiranje i pamćenje.
I u ovoj, kao i u svojoj prethodnoj zbirci, Jasna Đug potvrđuje svoju pjesničku poziciju –
njeni stihovi su nedovršene slike skinute sa štafelaja, čije su boje i nijanse još svježe i nedovršene, a prizori na njima – gle čuda – bude bezbrojne impresije u nama. U tim bojama i nijansama kojim odišu svako će prepoznati već ko zna koliko puta u životu proživljenu atmosferu i životno iskustvo. Njeni stihovi-slike nabijene su emocijama i imaju hiljade lica i spoznaja, reklo bi se – za svakog čitaoca po jedno!, napisao je Bosnić.
Mlada Tuzlanka Mirela Salković također se predstavila sa svojom drugom zbirkom. Njezinu knjigu je predstavila Vesna Vujašević iz Srebrenika.
Kroz svoje pjesme Mirela upućuje vapaj ljubavi, postavljajući pitanja onome koji više nije tu, pokušavajući na taj način odagnati ili barem ublažiti bol gubitka.
Iščitavajući njene stihove, primijetila sam koliko jedna žena može biti istodobno emocionalno slomljena, bolnih sjećanja i suznih očiju podastirući voljenom čovjeku, a i čitateljima srce na dlanu, a opet toliko snažna da ustane i krene dalje. Autorica ne dopušta da ju bol porazi u daljnjim koracima, već dokazuje svoju odlučnost i snagu volje kročivši stameno dalje, te na taj način biva jačom no što je prije bila, istaknula je Vujaševiš u svom predstavljanju knjige „Ulice ljubavi“.
Nakon što je studentica Merima Šišić (Živinice) iščitala odlomke iz romana „Dom okrnjenih duša“, i „Kotač života“ autorice Dženane Mehmedović (Zagreb) autoricu je predstavio urednik Ilija Matić (Županja).
Dženanine priče – slike, ako izostavimo priču o pravcima, o klasifikaciji, usudio bih se napisati, rezultat su njezine reakcije na svijet, na život, na stvarnost, na tugu za jednim izgubljenim djetinjstvom, na smisao i besmisao našeg trajanja ovdje. Motivi njezinih priča, ako ih temeljno iščitamo, imaju uvijek i isključivo univerzalnu, općeljudsku dimenziju i nikad regionalnost. Ona ne pripovijeda samo čovjeku ove ili one regije, samo svom gradu, iako ga mirišemo kroz neke rečenice. Ona kroz pero pripovijeda svima i svakome. Ovaj rukopis pun je pitanja ali i odgovora koje Dženana, osim što postavlja sebi, danas odrasloj zreloj ženi, postavlja i svijetu onih koji trebaju tek da u njega zakorače istaknuo je urednik Matić.
Prof. Ksenija Kancijan (Zagreb) predstavila se sa svojom trećom zbirkom pjesama „Mi nismo ptice“. Recenziju za njezinu knjigu koju je napisala mr. Medina Džanbegović (Cairo, Egypt) pročitala je mlada Alma Osmanović (Tuzla).
Na kraju književne tribine predstavljena je i knjiga „Ledena kraljica“ Vesne Vujašević iz Srebrenika. Recenziju koju je napisala književnica Ljiljana Bedeniković je pročitala studentica Melisa Hasić (Banovići), a odlomke iz romana čitao je Damir Selimović (Tuzla). O knjizi „Ledena kraljica“ progovorio je i urednik Ilija Matić.
Voditeljica Tribine je bili: Emina Vujašević (Srebrenik, BiH).

Cilj je Tribine u sljedećih nekoliko godina, uz predstavljanje objavljenih knjiga autora iz Hrvatske, izgraditi mostove suradnje s autorima iz Europe i drugih država u okruženju te dati svoj doprinos u popularizaciji knjige u Hrvatsko ali i popularizaciji knjige u BiH. Da su urednici (Ilija Matić (Županja)/ Ljiljana Bedeniković (Zagreb) ozbiljno shvatili značaj ove Tribine za Slavoniju, za Hrvatsku dokazuje i trud da su već u prvih šest tribina koje su se održali u Osijeku, Vrpolju, Babinoj Gredi, Borovo Naselju, Bjelovaru i Zagrebu, osim predstavljanja autora iz Hrvatske, predstavljene su i knjige: Rašide Muhić (Maglaj, BiH), Jasne Đug (Tuzla, BiH), Dijane Uherek Stevanović (Subotica, Srbija), Medine Džanbegović (Cairo Egypt) …
UG HRAST-GUNJA

Ilija Matić, urednik/predsjednik

1939655_1556643181274091_4905348453258878819_n

RECENZIJA NOVE STIHOZBIRKE „MI NISMO PTICE“ KSENIJE KANCIJAN
Za pjesnikinju Kseniju Kancijan, koja brižno reda riječ po riječ do potpunog oblika pjesme, nije suštinski to što je vrijeme opustošilo bića, što su neke ljubavi bile obmana, a društveni ustroji se ispreturali. Koliko god lelujale misli, u novoj stihozbirci “Mi nismo ptice” autorica je sve dovoljno sagledala, tako da nema puno nehata.
Poetesa Ksenija Kancijan se dotiče svakodnevnice svakoga građanina svijeta, zatočenoga u egzistencijalni i socijalni limb. Rezime bi bio da je uništeno ono što je zaslužilo biti uništeno, jer socijalne i prirodne veličine, kao i ljubavne nevolje pojedinačni su slučajevi nemilosti, što za pjesnikinju ne znači da je u vezi s tim mladost i uopće život proćerdan. Stoga u istoimenoj pjesmi proizilazi njena vokacija, najprije neizvjesna, bez bacanja u očaj, umjetnički stvarana, da bi postala potvrđena i sigurna – “mi nismo ptice… /ni trava… /ni dlan…”.
Da se podsjetimo: ljudi su se od davnina divili pernatim letačima, koji sa lakoćom dopiru do mjesta, koja su nama, običnim smrtnicima, nedostupna. Ptice simboliziraju nebeski svijet, duhovna stanja, anđele. “Plava ptica” francuskoga književnika Mauricea Maeterlincka simbolizira sreću. Potraga za njom nije uzaludna, s obzirom da san, mašta i osjećanje sa takvoga putovanja u božićnoj noći, stvaraju katarzu i oplemenjuju. U drevnoj istočnjačkoj mudrosti plave ptice su prikazivane kao čarobnice, nebeski glasnici, besmrtnice. U islamu su simboli meleka/anđela, a njihov jezik je duhovno saznanje, poruka od samoga Boga. Po staroistočnjačkim i antičkim mitologijama, a i poslije, u svim Svetim knjigama, razumijevanje ptičijeg jezika dato je samo izabranim, kako bi bolje organizirali svijet. Perzijski pjesnici naslućivali su iskonsku čistoću toga jezika. Etruščani su imali augure/svećenike, koji su konstantno promatrali let i ponašanje pričijega svijeta. Takvo promatranje/auspicij naslijedili su i Rimljani, koji su gatali prema njihovom letu, što će stoljećima označavati putovanje duše u budućnost. Ptice su smatrane i simbolom vjernosti, svjetlošću duha, ljepote i nade. Velike ptice često su bile zaštitni znak vladara i bogova. Orao je bio Zeusu posvećen, odnosno Jupiteru u grčko-rimskome svijetu. Vidjet ćemo ga na mnogim zastavama i grbovima raznih europskih plemićkih obitelji i institucija. Svojim nečujnim letom, kojim se obrušava na plijen, sova često simbolizira smrt, koja također naglo i nečujno dolazi, kada se najmanje očekuje. Ali ona je i simbol mudrosti. U staroegipatskoj mitologiji (Horus i priča o Ozirisu) sokol je igrao važnu ulogu.
Poetesa nas upućuje da „nismo ni trava…“, s obzirom da nam se i biljke približavaju sa određenom porukom, koju bismo trebali znati valjano protumačiti. Drumovi su nam varljivi, obilježeni stalnim promjenama, vidljivim i po našim dlanovima, pa ipak, mi nismo ni samo “dlan”. Iz jednostavnoga i bliskoga snažno prodire dubok, raskošan i senzibilan pjesnikinjin iskaz:
“trava
ona
iz moga parka
s djedove livade
ili
Jaruna
trava
drhtava
usahla
smrznuta
zelenih očiju u
proljeće”

Riječi Ksenije Kancijan su čarolija koja oblikuje naš svijet. Pjesma „Mi nismo ptice“, po kojoj je stihozbirka dobila naziv i kojom počinje, sadržava i druge simbole, vrlo jake i stare. U vidu gradacije lirična napetost je dopunjena stihovima-odgovorima:
„mi smo samo
riječ
kap
dah
molekula Svemirom potekla…“
Pjesma predstavlja cjelovitu i mozaičnu sliku ljudske staze, protkane elementima mistične sufijske književnosti. Ako prihvatimo tvrdnju da je čovjek (mikrokozmos) ustvari makrokozmos smanjen do veličine čovjeka, svako od nas je sažeti cjelokupni univerzum. Od vode je sve živo stvoreno. Veza je između zemlje i neba. Voda koja se spušta sa neba zemlji donosi miris neba, a voda koja se (isparavajući) diže na nebo sa sobom nosi miris zemlje. Mi smo oblikom kapi, ali sadržinom oceani. Sve što postoji i što se dešava u čovjeku, dešava se ekvivalentno, ali u makro razmjeri i u Svemiru. I obratno. Svemir je ukupnost svega što postoji.
„mi
idemo
koračamo
zastajemo pogrbljeni
skupljamo komadiće sebe
rakovi u školjku uvučeni
dodirujemo se
u
prolazu
držimo za ruke
okrećemo leđa jedni drugima
kao da nas nikada nije
bilo…“
Čini mi zadovoljstvo govoriti o ovoj maestralnoj pjesmi, na kojoj ću se najviše i zadržati pri interpretaciji knjige „Mi nismo ptice“. Zanimljiva joj je i arhitektonika. Autorica strukturu i kompoziciju djela gradi na strukturalističkome i poststrukturalističkome metodološkom obratu, kao i takozvanom „ženskom pismu“. Pa ipak, koliko god je subjektivna u ženskome doživljavanju svijeta, intimna u temama uprisutnjavanja sebesnosti unutar njega, introvertna nije. Otvorena je i iskrena prema prirodi, društvu, svijetu… Iako neposredno kazivana, obojena ličnim viđenjem, značenja su mnogostruka, ali uvijek puna ljudske topline, dobrote, melodičnosti i harmonije.
Lijepu pisanu riječ Ksenije Kancijan treba znati čitati. Interpunkcijski znaci su rijetki, a akt duhovne slobode čest. To i jeste jedna od primarnih konsekvenci modernističkoga i postmodernističkoga obzorja, pa su stoga „nova čitanja“ vrijedna upravo zbog otkrivanja novih doživljaja vrijednosti. U ovome rukopisu promovira se govor ljubavi i to sa dopadljivom ironijom. Svjesna, da se na neki prikriveni način riječi odražavaju u svim našim postupcima, čak i onima koji izgledaju daleko odmaknuti od jezika, autorica, kako u svojim dužim („Mi nismo ptice“, „Nismo ništa krivi bili“, „Kuća, ulica i poneka lastavica“, „Vratit će se rode“, „Prozor“, „Samo oblaci kartu za daljinu ne trebaju“, „Nemoj biti običan“, „Nećemo stići“, „Nježna pjesma“…), tako i u kraćim („Kad“, „Dječaku s jezerima u očima“, „Odlazak“, „Riječi koje prže“, „Na prstima“, „Popucana suza“, „Pjesma prvog poljupca“, „Ne plaču breze“, „Mladost“…) pjesmama artikulira širok raspon emocija sa svih aspekata života.
Motivu „ptice“ pridružuju se kao najčešći: cvijet, miris, proljeće, svijet, breze, more, oblak, sunce, jutro, noć , vjetar, leptiri, trava, koraci, obronci, djevojčica, žena, noć, san… a sve to odaje maštovitu pjesnikinju, rasplamsanu u dragocjenim mudrostima, što opet reanimiraju žensko iskustvo, feminilni fokus pjeva, koji nas poziva da bismo uvidjeli šta istinska umjetnost doista jeste.
Ne plaču breze
one to
ne znaju
zadrhte samo
kad vjetar ih
dodirne
spuste
ruke
uzdrhte
puste kosu
da lice im
prekrije
ne plaču
davno otplakale
sve tuge
u neko zeleno
proljeće
(“Ne plaču breze”)
Složeni zbir istina, ponekad i protivrječnih, čini samu suštinu ljudske sudbine. U današnjem svijetu to sažimajuće i živo znanje o ljudskome biću može se naći samo u književnosti. Tako se rađaju i dobre pjesme, poput bezobličnih duhova, u intimi svijesti, da bi u borbi sa riječima postepeno dobijale formu, tijelo, pokret, ritam, sklad, život, pa i besmrtnost.
Kad Pjesma utihne
Vjetar zapanjen stane
I
Oblaci
Kad Dobar Čovjek ode
Noć postaje
Tiša
Da Tuga ne vrišti
Da se
Stiša
Glazba
Svoju Moć
Ima
U nama
Ostaje
Ne
Staje
Kroz Noć se
Toči
Makar
Mokre nam
Oči
(„Kad pjesma utihne“; posvećeno Kemalu Montenu)
Pjesma nije puki prizor sunca što tone na horizontu. Za literaturu nema značaja golo iskustvo samo po sebi. Ono je samo mogući oblik života, koji omogućava neophodnu identifikaciju sa drugim ljudima, sa stvarnim ili zamišljenim likovima. Poezija Ksenije Kancijan u tom smislu nije odveć subverzivna. Uprkos romantici, ona je prosto svoja, smještena u obrise nove sentimentalnosti.
Simulirajući igre života kroz suptilnost u aluzijama, prokazujući svijet koji nije ni crni, niti bijeli, pjesnikinja jasno pokazuje (i dokazuje) da ne samo senzacionalistički, već i duboko potresni, lirski tonalitet ludističke rekonstrukcije ljudske suštine, može voditi ka spoznajama jastva i odvajanju od spoljnih senzacija. Poetesa hvata odbljeske, i žalosne, i radosne realnosti, tražeći u njima uvijek povod za nenametljivi humanistički angažman.
U trivijalnosti jučerašnjeg dana
sunce se poigravalo iza Sljemena
a Dan je bio težak
Sara je upozoravala da se Nikada više ne
ponovi
Smrt
Očaj
nestanak jednoga Naroda
Papa je poljubio ruku logorašici
i ja joj poljubila
s tugom i pijetetom
a trivijalnost spominjem
na lente i gardu se odnosi
dok ljudi
kontejnerima
prljavim prstima
komadiće hrane iskapaju…
(“Sunce se poigravalo iza Sljemena”)
I Ksenijine pjesme socijalnoga karaktera su prečišćenoga pjesničkog izričaja, koji lišava pretjeranu atribuciju, pokazujući osobitost u tkanju i pretakanju misli, što prodiru kroz rešeta savremenog beznađa, dajući situacijama i ljudskoj suštini pravi smisao.
Molim te
nemoj biti
običan
obični ljudi su kao
vlati
ili
kamenčići po
putu
ako dobro ne pogledaš
svi su
isti…
(“Nemoj biti običan”)
To je pjesništvo lijepih promišljanja i osjećanja, koje lomi limitnost žanrova, pomiješano sa melanholičnom čežnjom i željom da sve bude na neki način neobično. Ljubav je ovdje i sada, bez nakićenosti, koja bi prigušila istančane nijanse. Kao takva, ne smije biti ispraznost. Začudnost se postiže odabirom kuta gledanja.
„Život je
tristo čuda i
još više
negdje u Svemiru je sve zapisano
još se
piše…”
(“Nježna pjesma”)
U stihovima Ksenije Kancijan nema goleme tuge, niti nerješive misterije – tek konstatacija da je život kombinacija svih duginih boja, sreće i bola, u kojoj preovladavaju osjećaji duše, potreba za ljubavlju, sjećanja na neki miris, zvuk, sve ono što nas veže za mladost i puteve kojima se išlo ili tek želi poći. To pokazuju na samome početku knjige „Mi nismo ptice“, umjesto uvodne riječi, izabrani stihovi, citat autorici dragoga pjesnika, Miroslava Antića:
„Najvažnije na svijetu, to je znati vidjeti vjetar i čuti snijeg kako pada, znati dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osjetiti na usnama sanjivi ukus mjesečine. Mašta je moja prva ljubav.“

I za kraj, svrsishodno preporučujem pročitani rukopis, ocjenjujući ga kao savremeni hram tekuće hrvatske književnosti za objavu.

Medina Džanbegović, mr. književnohistorijskih nauka

1503927_1556644761273933_3345272983121979222_n

Nježnost i senzibilnost zakriljeni ledom…

„Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moja neka ostane za me… Neka se drugi ogriju na mome žaru, no tajnih suza ne odajem nikome.
Čovječe, ako ti zvuk riječi može podariti sreću, ja ti je neću kratiti!
Ali, na stravičnome putu što vodi u ponore, ja ipak hoću da ostanem sam.“ Tin Ujević

Dobivši prozni uradak „Ledena kraljica“ mlade autorice Vesne Vujašević, otplovila sam i uplovila u njen svijet mašte u koji mi je ona s povjerenjem dopustila ulazak, a ja se nadam da ću ovdje i opravdati ukazanu mi čast.

Kako se oduprijeti hipokriziji i zadovoljiti i sebe i druge?!
E, to je jako teško, većini gotovo nemoguće. No, ne i za našu Vesnu. Treba biti uistinu mudar i dosjetljiv da bismo preskočili i prevladali tu barijeru, a Vesna je ovdje pronašla najbezbolniji način: vrlo maštovito i nadasve mudro uspjela se „izšuljati“ i provući lakoćom svoga uma i nadahnuća kroz sva mjesta i pored svih gdje bi inače bila osuđena, gotovo linčovana.
To je stvarnost, surova stvarnost njenoga životnog okružja. Jer, život u maloj sredini, iako ima svoje draži, s vremenom, ako se baš ništa ne mijenja, gdje se čini da je vrijeme odavno stalo i gdje su ljudi, a posebice mladi ljudi na udaru očiju i jezika, postaje teret koji guši i sputava. U (trenutnoj) nemogućnosti drastične promjene za kojom Vesna teži, a što se naslućuje iz svake riječi njenoga romana, ona je pronašla izlaz! Bezbolan, najbezbolniji mogući izlaz. Ispričala nam je priču! No, da bi sve bilo zadovoljeno – i njena čežnja, i njeni snovi, i sva njena nadanja – nasuprot lupi kroz koju je promatrana u svojoj okolini, ona svoju junakinju smješta u Ameriku, ali ne odmah u veliki grad New York, već njeno podrijetlo dolazi s male, neugledna i nepoznate farme smještene pored rijeke Cumberland, na sjeveru Tennesseaja na kojoj je smješten i Nashville, glavni grad savezne američke države Tennesse. I njena junakinja je mlada i lijepa, no isto tako nemoćna da sama napravi odlučujući korak u životu, već je prepuštena okolini i odlukama roditelja s kojima živi.
Njena junakinja se povinuje želji roditelja koji je udaju za čovjeka kojeg ne voli, no koji joj omogućuje život o kakvom je mogla samo sanjati. I tu počinje njeno sazrijevanje. U braku bez ljubavi, ona izgrađuje sebe, zatvarajući svoju intimu, svoje srce i pretvara se u hladnu, gotovo bezosjećajnu ženu, snažnu i ambicioznu koja ne preza ni pred čim da bi došla do svog cilja i ostala na zacrtanom vrhu. I što je najvažnije: njena Jane se ničega ne boji!
To je ukratko ispričana priča koju nam je Vesna iz dubine srca ispričala. Površan čitatelj će vidjeti priču. Možda doživjeti i osjetiti priču. No, površan čitatelj neće shvatiti ni razumjeti da je ono što je napisano nevidljivim slovima prava poanta priče. Naša autorica ne može, trenutno ne može učiniti velike promjene u svom životu. Zato je stvorila Jane koja može sve ono što Vesna želi. Ona može biti i posjedovati ono što Vesna nije i što nema. Ona može činiti što je volja – nema radoznalih očiju, slonovskih ušiju i zmijolikih jezika da bi je spriječili u tome. Ona je daleko, daleko izvan dosega svih koji našu autoricu sputavaju. Ona je nedostižna, nedodirljiva – ona je jednostavno LEDENA KRALJICA.
I tu dolaze do izražaja Vesnina mašta i njeni snovi.
A što su snovi? Često sam se pitala otkud dolaze i zašto. Oni su, možda, ona majušna točkica u kutku svemira, nevidljiva prostim okom, a tako čudesno sjajna. Možda su ipak buđenja pred jutro, dok svi spavaju pa ne vide i ne čuju tihe uzdahe s usana suhih od strasti i čežnje. Tko će ga znati?! Čudni su ti snovi. A ipak… ponekad samo poželimo da utonemo u san bez snova. Da samo spavamo. No, snovi imaju lik, imaju miris i boje, imaju okus, imaju želje. I na koncu, pokazalo se i dokazalo da su snovi u konačnici doista sjajni amortizeri udaraca.
Kako je ponekad lijepo sklopiti oči i prepustiti se mašti. Sigurno ne postoji nitko od nas tko to nije učinio; potajice, sam u svojoj intimi. To je svijet u koji nitko osim nas nema pristupa. To je svijet koji smo stvorili po svojoj mjeri i svojim vlastitim željama. Svijet kakav bi po nama uistinu trebao biti. Taj čarobni svijet postaje naš mizanscen, koji se iz tamnog vilajeta pretvara u siguran, blještavo osvijetljen salon uređen po našem ukusu. Na tu pozornicu našega života puštamo samo one koje mi želimo pustiti.
Svijet je suočen s teškoćama… Malo je lijepog i plemenitog, malo je onog za čim žudimo, malo je čovjekova glasa, zavodljivo lijepog i plemenitog. Sve više oponašamo prirodne katastrofe, uragane, ciklone, potrese, grmljavine…Sve jače, umjesto da pjevamo, mi krikom upozoravamo da jesmo ali da drugi nisu?! „Knjiga je posljednji bastion čovjekove slobode“, rekao je legendarni nizozemski pjesnik Simon Vinkenoog (1928. – 2009.). Naravno, složit ćemo se da je bio uvjerljivo točan.
Prozni uradak Vesne Vujašević „Ledena kraljica“ ispisan ženskom rukom iz dubine duše, samo pokazuje i dokazuje tananu suptilnost žene i njene ženstvenosti, a u pozadini nam otkriva nježnu i senzibilnu mladu ženu, koja ubrzo, snagom uma i vještinom umjetnika dobiva snažnu žensku osobnost, preskočivši stegovne lance, zaobišavši klišeje, te realizirajući sve što joj život nije pružio ili joj je oduzeo nametnutim kočnicama odgoja, kad ona itekako postaje svjesna propuštenog, a trenutno nedostižnog načina života, što iskazuje pobunivši se kroz svoj roman na jedini, trenutno mogući način – a to je zakriljenost i sigurnost svoje mašte i snova kroz pisanu riječ.
Snažnom osobnošću, iz sumaglice u kojoj se vrtlože iskrene emocije, kroz svaku rečenicu nazire se pobjeda nad svim životnim izazovima.
Vesna Vujašević prkosi okolini ležernošću izvanjskog, dokazavši samoj sebi i svima oko sebe snagu žene-borca svakim segmentom svoje osobnosti kroz vizuru apstraktnog umjetnika koji jasno vidi što želi reći, no drugima pokazuje i govori jezikom koji samo ona razumije. Ovdje će naići na one koji je ne razumiju i ne shvaćaju njen jezik; i na one druge, možda malobrojnije, ali ipak… one koji i te kako dobro razumiju i pravilno vide te kroz čitanje sagledavaju upravo ono što je sama autorica htjela reći kroz pisani uradak koji je osmišljen i izrečen iznimnom senzibilnošću i čistoćom duha.
Ona, kroz svoje pisanje prvenstveno provlači Ljubav. Ljubav, kao pokretačku snagu za sve doživljeno i proživljeno. Ljubav kao opravdanje i razlog za sve postupke. Za sebičnost i beskrupuloznost. Za radost i bol. Za sreću i tugu. Jer, Vesna je u suštini sazdana od čiste emocije. No, ona želi biti čvršća, jača i odlučnija da svoje želje i htijenja umije i može provesti u djelo. Itekako svjesna da ona sama trenutno to ne može, stvorila je Jane koja to može bez straha i srama!
U njenom je tekstu, također, bez imalo hipokrizije provučen je Eros u svoj svojoj ljepoti postojanja. Jer, poštovani čitatelju, biste li se usudili reći da Vam je to nepoznanica ili nešto o čemu se ne priča?
Ako biste – nemojte! Razmislite prvo. Nije li seksualnost najprirodnija snaga ljudskoga uma i tijela, koja bistri obzore, čisteći dušu u svom oslobodilačkom pohodu?! A onaj koji misli drukčije, usudila bih se reći da je podlegao lažnomoralističkom ništavilu, izgubljen u nekoj crnoj rupi iz koje izviruju ruke iz gorućih jama u potrazi za nečastivim. Onaj tko je senzualnost proglasio amoralnim, mora da je bio najveći lažov: jer otkud bi umio podastrijeti seksualnost kao „grijeh“, ako i sam nije „griješio“?!
Zato, nemojte reći da je previše obnaženo. Nemojte reći ni da je premalo. Sasvim je dovoljno – upravo onoliko koliko nam sama autorica želi i može reći, ne prelazeći suvišnošću onu tananu nit koja bi je odvela u Pornos. Ona ju je, svojom senzualnom, finom ženstvenošću, uspjela sačuvati neoskvrnutu i neuprljanu.

Za kraj bih poručila Vesni, a duboko se u sebi nadam da mi neće zamjeriti: ovom pričom si hrabro odškrinula vrata jedne druge, nedodirljive dimenzije. Sigurna sam da će tvoj sljedeći korak biti čvršći, puno sigurniji i snažniji, jer ti se u biti nemaš čega bojati ni sramiti. Samo odmahni rukom i šapni „… ma, što me se tiče“ i kreni svojim putem.
Također vjerujem da će Vesna naći dovoljno snage da svojom maštom i neospornim talentom ispriča priče iz druge perspektive, smještajući junake svojih budućih priča u šarolik etno-kolorit sjajnih bosanskih imena, krajeva i običaja ne bježeći u sigurnost daljine, već ostajući u lijepom okružju tako kontradiktornih tradicija. Jer, koliko god mladim ljudima bio težak, gotovo nemoguć slobodan način života pa čak i razmišljanja, vjerujem da će Vesna pronaći način da prikaže i opiše svoju sljedeću priču u duhu i boji prelijepog bosanskog jezika i toplih, dobroćudnih ljudi, vodeći nas kroz šetnju čudesno lijepim pejzažom Bosne…

„Na kraju je, ipak, možda važno zapamtiti da ne možemo postati što bismo htjeli tako što ćemo ostati onakvi kakvi jesmo!“ Max de Free

mr. Ljiljana Bedeniković

 

UDRUŽENjE BALKANSKIH UMETNIKAhttp://ubu.mojsajt.rs/
Nevladino i neprofitno udruženje, osnovano na neodređeno vreme, radi ostvarivanja ciljeva u oblasti savremenog kulturnog stvaralaštva i to kroz književnost, slikarstvo, fotografiju, muzički i scenski angažman, sa posebnim osvrtom na afirmaciju mladih u cilju održivosti i unapređenju postojećeg i kreiranju novog kulturnog života društvenih zajednica na Balkanu.