fbpx
spot_img

Kristina Janković: Luda za ljubavlju

“Ta devojka je  luda!”, smatrali su mnogi. Dok bi gledala u oči udvarača, upiljila bi  se u njihova lica svojim krupnim, vodenastim očima u kojima su plovile ribe, barke izokrenute naopako, tavanica i pod bi se slili u jedno. To su obično videli pijani momci posle duge terevenke kada su ne znajući kako pričali sa njom, kao slučajno završavajući u njenom krevetu, 

– Uostalom, zar svi ne nose neko ludilo u sebi.- govorila je ona, provlačeći rukom kroz kosu sa ružičastim pramenovima, grizući usne boje mesa. 

Bogatašica, bez rodbine i roditelja, živela je u kući sa nagluvom babom, za koju nije bila sigurna da je njena baba. Kuća je bila velika, pa je često šetala, želeći da vrati vreme, oživljavajući prošlost koja je otkucavala vreme u starom satu u kuhinji, sanjajući o nekoj velikoj, budućoj  ljubavi. 

Patila je za porodicom, koje se nije sećala i da bi umanjila bol dovodila je  ljude koje nikad pre nije videla, mešajući ih sa društvom iz škole, na žurke ili sedeljke koje je pravila dva puta nedeljno. Imala je previše prolaznih veza, ljubavi koje su se gasile na početku, bila je slatka, divlja i direktna. Nisu je voleli, da ih ne zarazi svojom tugom, ali nikada nisu odbijali da budu deo njenog besplatnog cirkusa. Majke su sklanjale decu od njenog pogleda, hraneći se predrasudama da su one moralnije od nje. Često je sanjala roditelje, kako joj govore nešto, ali ujutru se ne bi sećala ničega. 

Nije imala potrebe da radi, besposlenost okupira um isto koliko i posao, ali donosi prazninu. Sve što je radila bilo je po inerciji i intuiciji, pa nikada nije zagazila u opasne vode narkotičkog života, mada je bila na ivici da pređe sa druge strane. Svi stranci u njenom krevetu bili su nada da je pronašla čoveka koji će je voleti zbog nje same. 

Jedne sparne letnje noći, upoznala je divnog mladića, usamljenog koliko i ona, njegove oči činile su joj se iskrene, pune ljubavi, s tom razlikom što on nije imao ni dinara. Bilo je to u nekom lokalnom bircuzu, u kojoj je muzika davno prestala da svira. Pred zoru, rekao je da mora da ide. Znao je za nju, pre nego što su se upoznali. Takve priče se brzo rašire među ljudima. 

– Suviše si laka, dostupna svima, ne želim te! – odgurnu ga, uvređena njegovim rečima. Niko joj to nije rekao ranije. 

– Onda se gubi! – viknula je. 

I to njegovo da je ne želi samo je pojačavala njenu čežnju za njim, što ga je više zamišljala da je kraj nje, to je bivalo sve gore. 

Nezadovoljna sobom, sedela bi satima kraj reke, smatrajući da će voda odneti sve loše iz njenog života a doneti dobro. Sela bi u prašinu i grančicom crtala neke crteže. Tuga joj je stvarala mrenu pred očima, pa je gledala kroz zastor od suza, i tek kad je ukočenost zaposela njene udove, ustala bi, obrisala prašnjave ruke o haljinu i nastavila da hoda i priča sama sa sobom. Spustila bi se strmim putem, prepunog kamenja i stakla, vijorile su se plastične kese kao zastave na granama drveća, hodajući po arhipelagu od plastičnih flaša i kojekakvog plastičnog djubreta. Retki pecaroši su stajali uspravno u svojim čamcima, pecajući plastiku, bila im je glavna atrakcija kojoj su se podsmevali, ona se svađala sa njima, govoreći im da očiste reku. Ali oni je nisu slušali, lepota prirode je bila u tim flašima. Ponekad bi sama skupljala  otpad, i činio se uzaludan taj posao, što je više sklanjala, đubre kao da se množilo. – Ostavi to, neka čiste oni što su ga bacali.

Kad su joj dosadili, pričala je sa pticama, usput pevajući nekakve pesmice, berući  travuljinu i korov i vraćala se u svoj mauzolej. Brigu o novcu je vodio očev investitor i prijatelj iz školskih dana, davajući joj odredjenu mesečnu svotu za život i ona nije razmišljala o tome. Kakav divan život, mnogi su je smatrali srećnicom, živeti sam bez ograničenja, potpuno slobodan. Sloboda – da, ali ne bez ljubavi. 

– Možda je odgovor u mom oblačenju, ponašanju, kosi, možda sam mu zato odbojna.- najzad se dosetila. Prefarbala je kosu u smeđu boju, kupila drugačiju odeću, od one napadne, previše uske, šarene, počela je da trči svaki dan, pobacala je šminku sa kojom je izgledala staro I smešno. Napravila je ponovo žurku, ali mogli su ući samo pozvani. Njega je pozvala preko drugara, pod uslovom da mu ne kaže ništa. Platila je drugaru da ćuti. Sve se može kad imaš novca. Bila je zadovoljna. Gledala je dok je dolazio, kako se penje stepenicama sa par ortaka, osmatrajući zadivljeno kuću. Srce joj je bilo puno radosti. Trem beše ukrašen puzavicama, sobe su izgledale široke, nameštaj starine dopunjen modernim uređajima, i ponekim detaljem, lampe što su u uglu širile svetlost, raspoređene kao latice cveća.  Nije je prepoznao. Svidela mu se uslužnost domaćice, koja je htela da mu ugodi. Donela je skupoceni francuski konjak samo njemu, i to mu je osvežilo pamćenje o kome se radi, mada nije rekao ništa. 

Opila ga je, nije se bunio. Bila je to noć nezaborava za nju, to što se on neće sećati, nije ni važno. Oko podneva je ustao, kuća je bila prazna, sedela je mirno na terasi i pila kafu. Pridružio joj se. 

– Lepša si sada nego sa onakvom kosom, ali ipak ne mogu da budem sa tobom. Jel ovo tvoja kuća? Lepo si je sredila. – štrecnula se. – Prepoznao sam te odmah, samo sam se pravio da te ne poznajem. – namignuo je. Uzela je cigaru, pažljivo gledajući da joj ruke ne zadrhte. Popio je kafu u dva gutljaja, poljubio u obraz, rekavši izvini i onda otišao. 

 Prošli su meseci. Došao je decembar. Hladna zima je na pragu, suv sneg se osipao kao pesak ne zadržavajući se,  nije ni dodirivao tlo. Nije ga videla više. Poludeće. Dugo bi šetala, dok su joj goreli obrazi, vraćala se u svoj dom, popila par čaša vina umesto bensedina i spavala. Prijatelji su se proredili, otkad nije pravila žurke i svima plaćala piće, imali su neka važnije posla. 

– Mislila sam da će moja mala čarolija delovati.- govorila je sećajući se one avgustovske noći, osećajući njegove usne na svojima, kao kakav gorki pečat. Želela je da se zamrzne, verovala je da će hladnoća zamrznuti njeno srce i pretvoriti ga u led. Ipak…

Jedne noći, šetajući poznatim parkom začula je svađu i viku mladića, učini joj se da je neko pucao. Neko je viknuo: – Beži, brzo! –  Ona se sakrila iza drveta, a tren kasnije protrčali su kraj nje, proklizavajući po zaleđenom snegu a onda je sve utihnulo. Mladić je sedeo na klupi, držeči glavu među rukama. Kad je sela do njega, osetila je zadah piva i cigareta. 

– Jel mogu nekako da ti pomognem? – upitala ga je. 

– Pusti me da umrem, tako ćeš mi najbolje pomoći! Učinio sam nešto užasno.- rekao je.

I dalje je sedeo u istom položaju. – Voleo sam jednu ženu, činilo se da me i ona voli, ali sve sam uprskao, izvređao je i pobegao od nje. 

– Pijana budalo.- rekla je, već  ga prepoznajući.  – Pa to sam ja, pogledaj me.  – podigao je glavu, I suze mu zablistaše u očima.

– Pusti me da umrem. Samo te molim da mi oprostiš. – rekao je tiho, glasom umornog čoveka, koji je dosta propatio u životu. – Ja sam neuka skitnica, ne cenim ono što dobijem, zaslužujem jedino da umrem. 

– Nemoj tako da pričaš. Rastužuješ me. Hajde, idemo kod mene. – premišljao se šta da radi, da to nije u redu prema njoj, dok ga najzad nije naterao sneg da se pomakne, i da ide samo da prenoći kod nje. 

Nije znala da ju je od one žurke, pratio. Želeo je da to bude nekako spontano, kao sudbina, na koju nije uticao. Nije on bio budala. Video je kuću u kojoj živi, čuo je da nema nikog od rodbine, pa je rešio da okuša svoju sreću. Planirao je da je zavede, uzdajući se u svoj dobar izgled i priču. Ništa drugo nije ni imao. Onda bi mogli da se venčaju, pa će već razmisliti šta će dalje, kad bude imao deo bogatstva, mogao bi da je ubije. To je zagrejalo njegov um. Skitnica u duši, nije znao da voli, dok se pravio mangup, izazivajući njeno sažaljenje i strah od napuštanja, prošlo je par godina dok nije shvatila kakav je zaista. Previše se opustio, govoreći joj ružne reči, više pijan no trezan, grubost je izašla na površinu. Očvrsla je. Jedina duga veza u njenom životu ju je osvestila da ne mora više da beži od sebe, da sigurno postoji neko ko će je voleti takvu kakva jeste, da više nema potrebe da moli za ljubav. Rekla mu je da ide, pošto mu je spakovala stvari. 

– Znaš! – okrenuo se ka njoj, želeći da joj zada poslednji udarac. – Nikada te nisam voleo. Mrzim lake ženske. Mislio sam da si suviše glupa, kad mi dozvoljavaš sve. Tresnula mu je vrata ispred nosa.

– Ti si gotova priča! – viknula je, ne mareći da li je čuo ili ne. 

Kristina Janković
Kristina Janković
Rođena u Zemunu, 1974. godine, sada živi u Novim Banovcima. Pesme i priče piše od detinjstva. Objavljivala u časopisima :„Buktinja“, „Sizif“, „Nekazano“, „Suština poetike“, „Šraf“, ruski časopis za književnost „Nevska formula“ i „Petruška nastamba“, portal "Konkretno", ...Svetlost dana ugledale su, zasad, tri zbirke pesama i jedna zbirka kratkih priča. Veći broj njenih pesama prevedeno je na ruski jezik u saradnji sa ruskim pesnikom i prevodiocem Vladimirom A. Babošinom. Dobitnica nagrada na međunarodnim konkursima poezije i proze. Član je Udruženja pisaca Srbije i Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju.