U njedrima
skriveno gnijezdo zvijezda nosim.
Skriveno.
Tajno.
Moje.
Ušuškano među snovima,
ogrnuto tišinom
i slatkom jezom blizine
nagih tijela.
Ljubav mu je hrana,
a pjesma sklonište.
U njemu te čuvam
veselu i snenu,
sa osmijehom koji još miriše
na jutro poslije ljubavi,
dok ti se kosa razliva posteljom
kao nemirno more.
Tu ne dopiru
ni godine,
ni tuđe riječi,
ni hladni vjetrovi
što raznose ono
što ljudi ne umiju sačuvati.
Samo tvoj dah
i poneka zvijezda
koja se otkine sa neba
pa ostane među nama
da svijetli
kad zatvorimo oči.
Ponekad,
slutnjom probuđen,
do mene dojezdi strah.
Tiho,
kao lopov kroz noć.
Šta ako jednom
ostaviš ovo gnijezdo
dok srećan snivam
i ne pazim?
Šta ako se probudim
sa rukama punim tišine,
a na mjestu gdje si spavala
ostane samo toplina
koja polako nestaje?
Šta ako za tobom
dođe kiša
kao napušteni pas,
pokisla i nijema,
pa legne pred moja vrata
i više ne ode?
Tada bih vjerovatno
svaku kap nazvao tvojim imenom,
svaku noć pitao
kuda odlaze zvijezde
kad više nemaju
nad kim da svijetle.
Ali neću misliti o tome.
Večeras si tu.
I dok ti glava počiva
na mome ramenu,
ja pažljivo čuvam
to malo nebo
što smo ga zajedno napravili.
Ne pomjeram se.
Da ne probudim sreću.
Da ne uplašim zvijezde.
Da ne odletiš.
U njedrima
skriveno gnijezdo zvijezda nosim.
Skriveno.
Tajno.
Naše.



