fbpx

Lorena Kujek- Bezdan

Znaj, smrt je tek početak (bes)kraja.

Oko mi je presušena kriptodepresija,
dijabolička krivulja prozaičnih kanaliziranja
ranojutarnjih gubljenja umnih neumoljivosti.

Više naprosto ne znam umirati.
Povrate me reaktivni rituali disanja,
nalik na neophodan udah 
nakon gušenja u oceanu preplakanih gorčina.

U desnom uglu kopnem.
Dohvaćaju me pandže ponižavajućih verifikacija.

Raskrvavljeni očnjaci režećeg bijednika 
proždiru raskomadana svjedočanstva 
o izvrgnuću trnovitoj stranputici grijeha.

Usta su mi natopljena barutom,
čija se gromoglasna eksplozija očekuje 
čim prozborim sintaksu istinitog svjedočenja.

Apatija melodramatično gospodari 
kutevima kognitivnih rasuđivanja,
štiteći ponašajne kodekse 
od nemilih pogrešaka.

Mazohistička polutka moje osobnosti 
guši me svirepim ispadima cikličnosti.

Manija proganjanja neutješno diktira 
samoživim regresijama apsurda,
potiskujući mizerne transformacije iz kraljevne oluje- 
u zgromljenu pokojnicu nespokojnih, grobnih iskopina.

Mimikom zaleđenosti pokriva me maslinasti vjetar, 
integrirajući sudbu iskovanu usred uzdižućeg ognja,
tobože najavljujući prisegu iskupljenja 
od autodestrukcije koja mi postade 
neprolazna ektoplazma svakidašnjosti.

Zataškani pakt kojim se multiplicira 
paranoična režija priželjkivanja raspleta 
zanjihao je um u kolijevci 
sazdanoj od nikotinskih pukotina
i alkoholiziranog seciranja 
nataliteta novostvorenih pjesama.

Kronološki slažem kronike 
krcate kontroverznim farsama,
delikatnim interpretacijama satkanim 
od voska posmrtne svijeće 
koja plamenom prati priloženu partituru 21 godine 
bezuspješnog pobuđivanja krvotoka 
u ćelijama Lazarskih reanimacija.

Vrhovima jagodicama opipavam 
aritmični puls postraumatskih psihoanaliza,
zaključujući- paradoksalna slova prebivaju 
ispod nagriženih noktiju srama,
poravnavajući kristalne misli 
s epoletama nadrealističkih preporođenja.

Čak mi i vlastita djela neotežano osmišljavaju 
inovativne labirinte produhovljenog kodeksa,
dok mene porobljavaju vječito istovjetne skice 
otuđenja od planete nesretnosti,
preklopljene u vidu izolacijskih skrovišta razuma.

Razaznavajući mutnu prikazu 
pored epistolarne forme spaljenih pisama,
netragom demoliram platinaste memorandume 
ugravirane u kožu umiruće zapisnice bezizlaznih utrnuća.

Svoju sam religioznu izdaju lapidarno izlila 
u skrušena udubljenja idejnih začetaka književništva,
izvršavajući gromoglasni pad ka bezdanu 
ponovne identifikacije sa regresijom mučeništva.

Civilizaciju nakon hrljenja 
ka kolosijeku skandaloznih sudara 
izvedbe regeneracije sa preusmjeravajućim popudbinama odlaska,
načinjena od prokušanih zrnaca prašine,
rađam se iskovana od užarenog čelika rima-
spremna za vinuće ka galaksiji 
spiritualnih preboljenja tminastih tahikardija;
u kapilarama produbljenih utjelovljenja.

Znaj, smrt je tek početak (bes)kraja.

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.