fbpx

Lorena Kujek- Crucifix

Pojmila je jedino 
okaljano ruglo degradacije 
i prljavu ništavnost civilizacije.

Neprijatelj- 
utjelovljen u imitaciji 
pobješnjele zvijeri,
kružio je poput lešinara 
oko nepomičnog trupla
rasprodane duševnosti.

Cerio se 
parafrazama 
tupih žileta,
prokolalih na golgotski
teroriziranim porama.

Prepuštena jedinki 
okupatora čednosti,
pregrizla je lance 
sakramentalnih oltara,
držeći svetu vodu 
kojom je poškropila
izopačene prijestupnike morala.

Zaratila je 
unutar napadnutih
receptora taktilnosti,
ne susprežući 
pred razotkrivenom nijemošću 
zagnojenih rezova.

Ponire li otrov
dovoljno duboko?

Mrštila se 
liturgijskom bezbožnošću 
ispaćenih bora 
devetnaest zima,
prigušena nametnutim delirijem 
prerane smrti 
neujednačenih suzvučja.

Nitko nije spasio stvorenje 
koje se opiralo 
grčevima kalvarije.

Recite mi, 
tko će otkupiti breme 
tegobnih nasrtaja
monstruoznog kovanja
kukavičkog podviga 
usmjerenog ka 
pasivnoj nositeljici
lovorovog vijenca
u perifernim kapilarama 
rapsodije epitafa?

Smijahu se 
etiketiranoj osuđenici 
za fijasko,
ukazujući na ljagu
kojom je premazan pečat,
nedužne sukrvice 
lelujavog odra
kojem je pristupala.

Tlačiše njene 
rastvorene šavove,
prouzrokovane usudom 
epidemije pomrčine
koja se infektivno širila 
potresenim ušnim školjkama
djevojačkih pribjegavanja.

Razapeše ju na križ
krivovjernih štovatelja blaženosti,
uopće ne pitajući 
kako će podnijeti
podmukle hihote 
razjarene svjetine
mediokritetskih razočarenja.

Strpljivo je trpjela 
neuravnotežena sramoćenja
bestidnih predvodnika 
maglenih slijepaca,
samooptužujući promašene pucnjeve
iz pougljenog revolvera
tuđih interpretacija.

Nemilosrdno ju protjeraše 
u žednu pustinju
Hadskih amfiteatara,
ne dopuštajući da izusti
bilo kakvu pobunu 
protiv pijedestalnih svetaca;
ukalupljenih u masu 
revoltiranih bezgrešnika
odurnih opačina.

Sve dok jednog predvečerja
nije ornamentalno vizualizirala 
smak neviđenih razmjera,
bježeći od poznatog planeta,
na zapaljenim marginama.

Ondje ju 
glorificirajuće dočekaše 
najvirtuozniji 
ditirambi blještavila,
kao vjerodostojna nagrada 
za srasle udarce
zadobivenih užasa 
egzistencijalizma.

Tako se privela koncu
onomatopeja žrtvovanja-
one koja zapravo nema 
dovoljno relevantnih prikaza
kojima bi opisala stanje
što je jedva preživjela.

I znajte-
pokojni ne ispuštaju 
verificirajući krik podzemnika,
to je misija živih mrtvaca.

Slika: Ana Cvejić

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.