U mome krilu sjedila je žena
Ona koju sam nekada najviše volio
I sjećanja naviru kao iz Zlatne Doline
Ona: blistava i sva u bijelom
A ja pokisao i žut od Sunca
Molio sam se ka njoj kao pred Bogom
Za oprost
Nisam uvidio razmjere ljubavi svoje
Koju je trebalo dati ka njoj, pa sada
Živim između kortizola svoga sjećanja
Dok suze i dalje naviru na sav glas
I molim Boga da me što prije uzme
Kada nisam bio dobar čovjek
Korizol sjećanja u moje dane mladosti
Kada sam joj kosu boje pšenice pleo
I pitao samoga sebe da li je život
Onda kada se najviše nadam
Onda kada dodir je govorio
Apsolutno sve riječi
Moje remek djelo koje sam kreirao
Sada više nije u mojim rukama
Dok moje sjećanje navire, sjedim
Sam u četiri ugla; kiša napolju pljuššti
I smišljam načine kako da je vratim
Ja jesam čovjek aatkan od emocija
Ali nikada nisam razumjeti mogao ljubav
O kojoj uvijek sam pisao u bajkama
A sada kada je moja bajka odbjegla
Moje sjećanje i dalje navire kroz čašicu
Gorkog slatkog pelina
Posmatram svoj krajolik, više nije isti
I sjećanje moje koje nekada sam imao na tebe
Postepeno počinje da blijedi kada nisam znao
Da ljubav je lijepo mjesto za odrastanje
A ne za prevaru i sitne laži
Baš kao i u svakom odnosu, podsjećaju me ljudi
Da biće jednoga dana sve dobro, ali shvaatam
Da moja ljubav je prestala da postoji od dana
Kada više ona nije tu kraj mene
Jer svaki segment mog postojanja je dat
Baš ka njoj koja danas je otišla sa drugom
U Kortizol Sjećanja vrištim i kajem se
Za grijehe svoje kasno je da se kajem
Pa valja ćivjeti sa saznanjem da više
Nisam njen!
