spot_img

Milena Miomirovna: Glas duše u stihu

Intimna ispovest Milene Miomirovne

Voleću te i duže – pesme koje krvare, vole, sanjaju

U svetu u kojem su reči često potrošna roba, poezija Milene Miomirovne dolazi kao tiho, ali snažno podsećanje na istinu duše. Njena zbirka „Voleću te i duže“ ne govori samo o ljubavi – ona je ljubav sama. Na svakoj stranici odzvanja glas žene koja ne krije slabost, koja ne beži od tuge, koja zna kako boli, ali i kako se voli, snažno, uporno, nežno – do kraja i duže.

U ovom ekskluzivnom intervjuu otkrivamo svet iza stihova: ko je žena koja se ne boji da voli do kostiju? Šta se dešava kada se ljubav ne uzvrati, ali i dalje živi u tebi kao pesma?

 

Razgovor vodio: Miloš M. Simić

 

INTERVJU – Milena Miomirovna: Glas duše u stihu

 

Milena, kako je nastala zbirka Voleću te i duže? Kada si osetila da ove pesme moraju postati knjiga?

Počela sam da pišem 2021. Prvo su to bila pisma nekome, a zatim su se nizale pesme koje su počele da dobijaju smisao celine. U par navrata sam bila blizu da sve uništim – beleške, pesme, emocije. Ali moj inat, Alter Ego, rekao je: „E nećeš!“ I onda sam upoznala jednog divnog čoveka i pisca (tebe) koji me je podržavao, usmeravao i povezao sa izdavačem. Zahvaljujući njemu, ova zbirka je ugledala svetlost dana.

 

Hvala na lepim rečima. Zadovoljstvo je moje. Uvek me raduje mogućnost da pomognem nekom da ispolji svoj potencijal. A sada te molim da nam otkriješ da li se svaka pesma u zbirci oslanja na stvarne doživljaje ili su neke plod čiste imaginacije?

Motiv svakako jeste istinit. Ali pesme kao celina sadrže i istinu i pesničku slobodu.

 

Tvoja poezija odiše strašću, tugom i ogoljenom emocijom. Da li pišeš kada voliš ili kada boli?

Pišem uglavnom kada boli. Kažu mi: „Zašto su ti sve pesme tužne?“ A ja kažem – meni su tužne pesme one najlepše.

 

U pesmi Verne sluge, ljubav se doživljava gotovo kao opsesija. Da li je ljubav za tebe uvek tako intenzivna?

Odlično pitanje, izgleda da jeste, ali to nije dobro. Kada volim, volim. Mada treba biti mudriji, jer ne može svako da se nosi sa tim.

 

U pesmi Grablјivice je snažan vapaj za očuvanjem lične intime. Da li si se često susretala sa ljudima koji su pokušavali da ti “uzmu svetlost”?

Da, svuda ih ima. U današnjem vremenu niko nije iskren, teško je da se prepozna dobra, normalna duša kojoj se treba prepustii i sa kojom se treba opustiti, u suprotnom stradaš od sopstvene ljubavi.

 

Šta ti znači pojam „vernosti“ u ljubavi i u poeziji?

Ako ti kažem da ne verujem u ljubav, nećeš verovati. Pišem o ljubavi, ali ne verujem. U poeziji je drugačije, tu sve postoji i svega ima što u stvarnosti po mom mišljenju, nema. Zato volim da pišem.

 

Da li misliš da pesma može da izleči ono što stvarnost ne ume?

Taj stvaralački svet je beg iz realnog sveta. Nekada sam bežala kroz čitanje knjiga, a sada bežim kroz pisanje.

Kako izgleda tvoj stvaralački proces?

Volim da se osamim u polumračnoj sobi, pod lampom, jer samo samo na taj način u stvaralačkom svetu. Pesma mora da nastane u jednom dahu. Ako seckam, nije to to. Ponekad napišem stih u autobusu, ali pravo pisanje je uveče.

 

Jastuci mokri od suza i znoja – koliko je snova izgubljeno u borbi za jedno „uzmi me za ruku“?

Ah, čuvena Prosidba…
Nastala jedne noći kada sam gledala svoju fotografiju – mene u nekoj haljini. Ta haljina me je asocirala na nežnost, čistotu. Prosidba verovatno u dubini moje duše postoji želja za tim, kao i kod svake devojke, samo što sam ja tu želju prenela na papir.

 

U pesmi Leptir koristiš simbol jednog dana za večnost ljubavi. Da li veruješ da postoje ljudi vredni „tog jednog dana“?

Ne znam šta bih rekla, osim teško onome kojeg ja idealizujem! (govori kroz osmehe)

Šalim se, ne postoje. Niko nije vredan naših neprospavanih noći, suza, nemirnih snova, niko! Leptir je veoma nežna pesma, volim je. U mojoj zbirci ima i  pesma „Mali moj“ u njoj baš pišem o toj vrsti vrednosti.

P.S. Ono o čemu ja pišem u knjizi i o onome što uživo govorim se ne podudara. Valjda je to normalno kod nas pisaca.

 

Koliko ti je bilo teško podeliti ovu vrstu intime s čitaocima?

Nije mi bilo teško, bila sam srećna što sam uspela da prenesem emocije na papir, tako da nisam gledala na to kao da delim intimu sa nekim. Pogotovo što je sigurno svako, bar jednom voleo, ili nije bio voljen.

 

Da li postoji pesma iz zbirke koja te i danas uznemiri kada je pročitaš?

Da – Kap, kap po kap i Prosidba. Pisane su suzama.

 

Tvoje pesme imaju i telesnost i duhovnost. Kako vidiš odnos tela i duše u ljubavi?

Ah, to bi trebalo da bude kao jedno. U mom slučaju, tj. u mojim pesmama nisu kao jedno. Zato i pišem takve stvari, kao žal za nečim što ne postoji, a trebalo bi.

 

Da li bi volela da neko komponuje tvoje pesme? Koji žanr muzike ih najbolje nosi?

Ooo da, i te kako bih volela da ih neko peva. Tako bi se pesme još više i dalje čule. Razmišljala sam dok sam ih stvarala da bih baš volela da budu balade, rok balade. Ljubitelj sam Riblje Čorbe. Muzika nalik „ Poslednja pesma o tebi“, „Kad Hodaš“, „Gde si u ovom glupom hotelu“…

 

Kako izgleda tvoj idealni čitalac? Kome si namenila ove pesme?

Ove pesme su namenjene onima koji su bar jednom iskreno voleli; koji nisu bili voljeni; koji vole da idealizuju nekoga; koji vole da maštaju; koji vole poeziju, pa i prozu ( moje pesme podsećaju i vuku na priču). Rekla bih da ima za svakoga po nešto u svakoj pesmi.

Koliko te je poezija promenila kao osobu?

Spasila me. Kad sam bila mlađa, želela sam da prenesem na papir bajke za decu, neki pokušaji pesama, ali sve se to završilo tako što zgužvam i bacim, jer nije to to. Nema emocije. I to je tako sve negde tinjalo u meni, do pre četiri godine. Pronašla sam se u tužnim ljubavnim pesmama. Meni su tužne pesme lepe pesme, jer odišu emocijama  – tuga, patnja, čežnja, nadanje, ima i strasti… ima svega.

 

Da li misliš da danas ima mesta za ovako iskrene, ranjive stihove?

Mislim da nema, malo je onih koji vole i čitaju poeziju uopšte. Ali, kao što rekoh, meni je pisanje lek. Pisaću radi sebe i radi tih kojih je malo.

 

Posveta Mesecu je nežna, gotovo molitvena pesma. Šta ti Mesec znači kao simbol?

Drago mi je što si zapazio tu pesmu, ta pesma ima posebno značenje. Predstavlja osobu kojoj sam pesmom poželela oporavak. Nisam mogla da mu se obratim drugačije. Možda on to nikada neće pročitati – ali ja sam napisala.

 

Da li imaš novu zbirku u planu? Na čemu trenutno radiš?

Pišem i dalje, inspiracija mi je još uvek prisutna. Nova zbirka nastaje. Tuga je i dalje prisutna, ali na drugačiji način. U budućnosti želim da napišem i ljubavni roman.

 

Na kraju, kako bi završila stih „Voleću te i duže…“?

Nekada: „Voleću te i duže, druže.“
      Danas: „Voleću te i duže – kroz pisane reči, suze i stihove.“

 

Još jedno pitanje. Kako čitaoci mogu doći do svog primerka knjige?

Svako ko želi svoj primerak sa ličnom posvetom i mojim autogramom, mogu me kontaktirati preko mog instagram profila @santa_leda_u_junu.

 

Draga Milena, u ime cele ekipe Pokazivača dozvoli mi da izrazim duboku zahvalnost na ukazanom poverenju i izdvojenom vremenu. Želja nam je da pratimo tvoj dalji rad i još mnogo puta isti predstavimo. Ono što zasigurno mogu tvrditi jeste da se radujem romanu. Srdačan pozdrav i svako dobro.

 

 

GRABLJIVICE

 

Grabljivice, ostavite me na miru!

Ne otimajte od mene i ovo malo vrednog što čuvam u sebi.

Sa vama, ne želim ništa da delim.

Ne dam vam da mi izjedete i ovo malo ljubavi i dobročinstva.

Sebično čuvam za neko bolje sutra, za nežnija jutra i još strastvenije noći.

Sudbina je to, grabljivice moje… on će kad-tad doći.

Do tada, dok u meni tinja ta sumnjičava nada, bežite od mene.

Oblećete nada mnom, a odbijam da vam budem plen!

Uzalud vam je.

Njegova sam.

Zauvek.

 

 

PROSIDBA

 

Jastuci mokri od suza i znoja.

Koliko sam samo noći usamljena i sama.

Tišti me što nisam tvoja.

Uzmi me za ruku i povedi me do oltara.

 

Krenimo bilo kuda… preko brda, zelenih polja.

Gorim od želje da te imam,

jer uz tebe biću, samo bolja.

Uzmi me za ruku i odvedi me…

 

Maštam i zamišljam.

O nama novima razmišljam.

Živim bajku u kojoj će kraj biti srećan.

Živim ovaj život, kao da je večan.

Miloš M. Simić 
Miloš M. Simić 
Rođen je 1986. godine u Kragujevcu. Po obrazovanju diplomirani pravnik, dok je po zanimanju spletom životnih okolnosti industrijski inženjer. Pisanjem počinje aktivno da se bavi od 2019. godine gledavši to kao na samo još jedan hobi. Učestvovanjem na književnim konkursima biva zapažen po svojoj originalnosti i kreativnosti od strane “Balkanske pjesničke unije” čime se jako ponosi, kao i osvojenom drugom mestu na “Sremskokarlovačkim pesničkim brodovima” 2021. godine za pesmu naziva “Pesma slavuja” inspirisan životnim delom Đorđa Balaševića. Svojim, kako kaže, skromnim doprinosom kulturi biva zapažen od strane izdavačke kuće Umetnički horizont te objavljuje svoju prvu zbirku pesama pod nazivom Mesečeva beseda (uz dve čaše vina i sat vremena) 2020. godine. U želji za daljim razvitkom svoje umetničke svesti, početkom 2022. godine stupa u saradnju sa portalom Pokazivač gde objavljuje svoje radove, ali i intervjue sa stvaraocima iz raznih oblasti umetnosti kako bi podstakao “novu generaciju sanjara da žive svoj san”.