fbpx
spot_img

„Mlako nije moja opcija“

Književnicu, slikarku i poetesu Danijelu Božičković Radulović, iliti Danijelu Milanovu, kako često potpisuje svoje knjige, do sada smo najmanje imali prilike da upoznamo kao pesnikinju. Zbirka pesama “Kartica ili keš“, je njena druga knjiga poezije i na taj način pomalo izjednačuje “tasove na vagi“ između osam proznih i dve poetske knjige.

Osim vrlo originalnog naslova za jednu poetsku knjigu i naslovi ciklusa su više nego originalni i nalaze se na momente između književnosti i kulinarskih veština: “Grilovani stihovi“, “Opijene rime“, “Ukrčkane reči“, “Pohovani jezik kritičara“, itd. Moram napomenuti da ovu knjigu, osim prednje i zadnje korice na kojoj je Danijelina slika “Stendalove žene“ krasi i 31 autorkina ilustracija – na zavidnom umetničkom nivou.

Da bismo shvatili osnovni princip Danijeline poezije, a istovremeno, u želji da objasnim neobičan naslov ovog prikaza, moram citirati pesnikinju i jednu njenu kratku objavu na društvenim mrežama. “Respekt Aristotelu i “mitu o Zlatnoj sredini“, ali ja volim – vrelo da sprži nepce, ili ledeno da utrnu zubi. Mlako nije moja opcija.“

Poslednja rečenica gornjeg citata predstavlja Danijelin krucijalni stav o životu i stvaralaštvu, a to se najlakše može odgonetnuti u poeziji. Poeziju koja je pred nama, u jednoj širokoj i slobodnoj interpretaciji mogao bih i nazvati i “udarac šake o sto“. Ima u njoj i boemske bezmernosti i kafanskog “derta“, ali to je ponajviše poezija koja ne pardonira, ne izvinjava se čitaocu za hrpu svežih i originalnih stihova (mada je ta hrpa ponekad i prevelika), ona svojom iskrenošću i istinitošću ne može ostaviti čitaoce ravnodušnim. Nizom brzometno ispisanih pojmova i simbola ona jednostavno prene čitaoca i time mu još više veže pažnju za pesmu. “Miriše/Na muku/Na mleko/Na barut/Na život/Na Maricu/Na pupčanu vrpcu…“ (pesma “San od pamuka“, slične primere nalazimo u još nekoliko pesama). Uzevši u celini, u knjizi postoji izvestan broj pesama koje kao da su više namenjene i pogodnije za glasno čitanje i interpretacije, nego za intimističko druženje nasamo – pesme sa čitaocem. Iz višedecenijskog iskustva mogu reći da takve pesme nastaju spontano, a ne striktnom namerom pesnika. One imaju u sebi svojevrsnu pokretačku snagu koja egzaltira publiku. Ovo me donekle podseća na Rusku poeziju dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka – koju su pesnici čitali u fabričkim halama i na trgovima. (Na čelu sa Majakovskim.) Najbolji primer za gore navedeno je izvrsna pesma koja otvara ovu stihozbirku – “Srbkinja.“

Ova knjiga poezije se može doživeti na razne načine, pošto poetesa piše o različitim, ali njoj uvek bliskim temama. Pretpostavljam da će je čitateljke više doživljavati kroz emotivni i ljubavni aspekt. Moj lični doživljaj ove knjige je da je pesnikinja pokušala i u tom pokušaju veoma uspela da ispeva svojevrsnu himnu ljubavi prema postojanju i životu uopšte. Počev od otadžbine, predaka, pa do sadašnjeg trenutka i do narednih pokolenja, Danijela tka jednu jezičku šarenicu opijenosti, preispitivanja, vrednovanja i najzad sagledavanja tog jedinstvenog dara koji smo dobili i koji treba da poštujemo – dara život.

U nekoliko pesama koje vredi upamtiti “San od pamuka“, “Od sumraka do sutona“, “Nana“, “Milan“ i “Pupak“ – pesnikinja obznanjuje da dišemo, govorimo, najzad mislimo kroz pretke. Ta duboka ukorenjenost u postojanje pruža nam odlučnost i sigurnost da smo “svoji na svome“ i da imamo tradicionalne vrednosti koje ćemo preneti budućim generacijama.

Najzad, postoji i određen broj, da ih tako nazovem – intimističkih pesama. Sama sa sobom, ili još bolje rečeno, sama protiv sebe, Danijela pravi relacije, refleksije, o nekim ličnim, a zapravo opštim iskustvima koje se tiču svih nas. Najbolji i najrečitiji primer, gore navedene postavke je pesma “Intuicija“. “Ona me nikada/Nije prevarila./Varao me um./Varalo me srce./Varala me želja./Trenutak, potreba, ambicija;/Sumnja, nesigurnost, /iluzija…/Intuicija me nikad/nije prevarila./A to što je nisam poslušala…/Moja je greška/I moje neverstvo/Prema njoj.“

Danijelu Božičković Radulović, ili Danijelu Milanovu, kao i sve stvaraoce u naponu pesničke i stvaralačke inspiracije, čeka još dugačak i uzbrdit put ka Pesničkom Parnasu. Na tom putu samopregora i neprestanog usavršavanja, Danijela je načinila niz sigurnih i uspešnih koraka. To je potrebno pozdraviti, kao i ovu knjigu koja će, bez sumnje naći svoj put do srca i uma mnogobrojne čitalačke publike.

Oliver Janković
Oliver Janković
Rođen 1957. godine u Beogradu. Pisanjem počinje da se bavi još za vreme studija na Filološkom fakultetu, na kome diplomira na Grupi za poljski jezik i književnost. Posle 17 napisanih i izvedenih radio drama i dramskih minijatura, emigrira u pesničke vode, druži se sa kraćom prozom, esejima i književnom kritikom. Aktuelno, najčešće pliva u vodama humora i satire iako za sebe tvrdi da je strastveni neplivač.