fbpx
spot_img

Oprosti mi pape…

Danas je 6. septembar.

Pre 20 godina na dnašnji dan, đaci su pošli u školu, a u dvorištu naše porodične kuće, posle doručka, napustio nas je, moje setre i moj, naš dobri otac, učitelj Miodrag – Miša Pajević.

„Došli su u drugoj polovini XVIII veka idući iz stare Hercegovine preko „stare Crrne Gore“ i Rasove glave pored Danilovgrada. Sa sobom su nosili ikonu ulaska Hrista u Jerusalim. Za njima su išli vukovi koji nisu zavijali noću. Doselili su se u krajeve, visoko u brdima, podno Kukutnice i Okruglice, daleko od tadašnjih puteva.Tu u Bjeluši, u Pajovićima, koji slave Cveti, jedne hladne zime krajem februara 1929. se rodio moj otac.

Što sam stariji, sve mi više nedostaje…

Bilo je to leto 2002, početak avgusta. Poslao sam porodicu na odmor, a ja sam otišao u Arilje i sa majkom ga izveo iz užičke bolnice i doveo porodičnoj kući u Arilje. Imao je bolesno srce i, što je pogoršavalo celokupnu zdravstvenu situaciju, šećer koji je insulinom držao pod kontrolom.

Polako se peo uz stepenice, a onda se sagao, spustio na kolena i na moje i majčino iznenađenje, poljubio prag. Posle prvobitnog šoka ja sam ga podigao i prvi put u životu sam video da mu se kotrlja suza u oku.

Ta slika mi se često vraća i čini me nespokojnim.

Moj otac je imao 14 godina kada je ostao bez svog oca. Ja sam odrastao uz njega, lovca, šahiste, u društvu omiljenog i nekog ko me uputio u svet “Malih novina“, „Kekeca“, kasnije i cele edicije “Lastavice“ „Veselina Masleše“ iz Sarajeva. Dosta godina kasnije ću saznati da je učiteljsku školu završio u Sarajevu i da mu je prva služba bila u Sarajevu. Udarnik sa izgradnje pruge Šamac – Sarajevo. Bio je dugogodišnji predstavnik Narodne tehnike i možda me to i približilo inženjerskim naukama.

„Zanat!“, govorio je. “To što imaš u rukama i glavi ti niko nikada i ničim ne može uzeti. I to je tvoj jedini, pravi, istinski kapital.“

Nažalost, nijedno moje dete nije imalo to i takvo iskustvo življenja uz svog oca. Večito zauzet projektima po raznim gradilištima, više su bila sa njim i bakom, nego sa mnom. Mislim da mi je to zamerao ali mi nikad nije rekao. Bila je to bol s kojom je moj otac napustio ovaj svet.

I zato, oprosti mi, pape…

Fotografije:

Prva, portret moga dede, naslikao unuk Đorđije Leković

Druga, više nasmejan nego zabrinut, na terasi gde nas je čekao

Treća, poslednja partija, na mestu gde će nas par nedelja kasnije, zauvek napustiti…

 

* Delovi iz knjige TAMO JE TREBALO DA TE RODIM porodične i druge priče (Prometej 2022)

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.