Da sam pjesnik,
pa da ti u kosu upletem vijenac
najljepših soneta,
kakve ni Neruda nije uspio isplesti,
da te ponesem iznad planeta
na valovima sjetnim
i da ti stihovima izvanzemaljsku
ljubav iskažem.
Da sam filozof da ti podarim
misli duboke, tajanstvene,
da ti umjesto buketa cvijeća
poklonim pregršt životne mudrosti,
da možeš shvatiti
da je sve relativno
odavdje do vječnosti.
Da sam slikar,
da te oslikam na platnima širokim
u evinom kostimu
ili u haljini duginih boja
Da ti pozlatim dan
i sunčevom svjetlošću tijelo okupam,
a plavetnilom neba obojim tvoje oči,
od vrelih poljubaca da ti se usne zarumene
i da nikad ne prestaneš misliti na mene.
Da sam glazbenik
da te u najljepše melodije umotam,
da ti noć u sinfoniju pretvorim,
a večer u sonatu,
da ti od dana vedre tonove stvorim
da neprestano nosiš
lančić pjesama na svome dugom vratu.
Da sam Supermen, velik i moćan
da se u nebeske visine vinem
i među zvijezde da te odnesem
ili da ih zbog tebe skinem
da ti dam ljubav vječnu,
ali ja karikaturist
a ljubav nije karikatura
iako i u njoj osmijeh važnu ulogu igra
pa pišem onako kako znam
snagom običnog čovjeka
i nemam ništa da ti dam
vrijednije od svoga života.
PP2017
