Moja prva knjiga, Partija pokera, pojavila se 1991. neposredno prije mog odlaska u Austriju.
A sve je počelo godinu dana ranije. U Vjesniku sam već nekoliko godina redovito objavljivao političke karikature o stresnoj situaciji koja je zahvatila Jugoslaviju. Bio je to tada pomalo neobično, jer do tada skoro nitko nije crtao pravu političku karikaturu s pravim političarima kao glavnim likovima. Povremeno je znao Oto Reisinger iskoristiti svoj talent za portret, ali to mu nije bila glavna preokupacija.
Prije nego napišem kako je nastala ta knjiga moram se vratiti još dalje u prošlost.
Još u davnu 1975. kad sam završio gimnaziju i želio upisati likovnu akademiju. Vjerojatno i bih, da me jedan tamošnji profesor nije odgovorio od moje namjere.
Tada sam, naime, već crtao portret karikature za razne novine i imao naslovnu svakog tjedna u Kvizu. Negdje sam u novinama pročitao da se na Akademiji pripremaju budući studenu za prijemni ispit. Došao sam iz znatiželje i odmah shvatio da oni tamo pojma nemaju zna li netko crtati i kako crta. Jer da su znali ne bi nam dali početnički zadatak.
Budući studenti su posjedali u krug oko jednog postolja, na kom studentima leži živi model, a nama postavili loptu, trokut i kvadrat i to je trebalo nacrtati.
Naravno, dok su se drugi mučili, vukli nesigurne linije, meni nije trebala ni minuta da sve bude gotovo. Profesor koji je vodio tečaj došao je do mene i vidjevši to što sam nacrtao pitao bavim li se crtanjem. Odgovorio sam da crtam karikature.
Pitao me je imam li što gotovo kod sebe.
Imao sam karikaturu za naslovnu stranu Kviza, poznatog meteorologa Vučetića u akvarelu. Kad je vidio moj crtež pitao me je zašto želim na akademiju.
-Da nešto naučim, odgovorio sam. Pitao me je imam li vremena da ga sačekam dok završi tečaj, još nekih pola sata, želio bi sa mnom nešto popričati.
Imao sam vremena i sačekao ga ne znajući o čemu želi razgovarati.
Kad se pojavio, rekao je da meni ne treba akademija.
-Vidio sam vaše karikature. Vi imate talent od boga, na akademiji se to ne uči. Osim toga vi već sasvim dobro vladate tehnikom, a vidi se da imate dar za lica. Vi ste mlad čovjek i već ste izgradili svoj stil. S godinama ćete biti sve bolji. Na akademiji možete pasti u ruke nekom profesoru koji će na vaš talent biti ljubomoran, možda neće voljeti karikaturu ili mu se neće sviđati to kako radite, takav vas može upropastiti. Toliko me je uvjeravao i isprepadao da sam pomislio da to čini zbog drugih razloga. Možda nisam dovoljno dobar, mislio sam, ali nije to bilo u pitanju, to sam shvatio kasnije kad su odbili moje mlađe kolege strip crtače, članove Novog kvadrata.
Jedan akademski slikar mi je rekao da njima trebaju studenti koji imaju talent, ali još nisu formirani, a ja sam tada već bio, iako su mi bile tek 24 godine.
Nisam zapamtio ime tog profesora, ali sam mu zahvalan kao i mnogima koji su bili moji putokazi na puti kojim idem.
Ne znajući što bih studirao, a nešto sam želio, prvo sam otišao u Beograd na Istoriju umetnosti, na Filozofski fakultet. Na prijemni sam došao neispavan, nakon jedne od mojih rijetkih pijanih noći.
Bilo je ljeto, velike vrućine, a ja sam u Sremskoj Mitrovici, s dva drugara u dragstoru kupio pola litre Gromovače. Nismo ništa jeli, nego smo bratski podijelili taj otrov i onako pijani otišli svatko na svoju stranu.
Možete zamisliti kakva mi je bila noć. Luda. Nije to bila velika količina rakije, ali vrućina i prazan želudac učinili su svoje.
U klubu studenata sam te noći igrao i šah koji nikada nisam igrao, smijao se i ludirao. Moji drugovi iz kluba čudili su se kad su me vidjeli u takvom raspoloženju, kasnije su mi pričali da sam bio zabavan, opušten i da sam se samo smijao…
Ujutro, bez spavanja s tutnjanjem u glavi, otišao sam za Beograd. Imali smo neki pro forme prijemni ispit, prvo pismeni, valjda da vide jesmo li pismeni, a onda je svatko ponaosob otišao do stola za kojim je sjedilo pet, šest profesora. Pitali su opet pro forme, zašto želim studirati baš Istoriju umetnosti. Rekao sam im čime se bavim, ali me zanima i Istorija umjetnosti. Sjećam se kako je profesor ili ne znam što je bio po funkciji, pozdravljajući nove brucoše rekao da će svi biti primljeni, ali da će već nakon godinu dana polovica otpasti. Tako sam i ja bio primljen i upisao sam se na fakultet na kome nikada više nisam bio.
Nisam bio spreman napustiti Zagreb, kao što sam u početku planirao, nakon jedne ljubavne havarije. Sam sebi sam rekao da bijeg ne rješava ništa i upisao Političke nauke.
Kad su me ljudi, koji su me poznavali, u čudu pitali kakve veze ima Fakultet političkih nauka s karikaturom, rekao sam, nemam pojma. Ali studirao sam prvo redovno, a onda izvanredno…
Da ne širim, a već sam otišao prilično daleko. Od fakulteta sam odustao na četvrtoj godini jer sam u međuvremenu postao toliko tražen da nisam više stizao učiti, a došla je i obitelj. Znanje koje sam tamo stekao bilo mi je dragocjeno, to sam tek shvatio kad je počela kriza i kad su se u mojoj glavi počele javljati gotove slike (karikature), kao reakcija na političku situaciju. Tako sam te slike počeo prenositi na papir i ponudio redakciji Vjesnika. Bio sam karikaturist s reputacijom, pa su moje karikature odmah dobile svoje mjesto u novinama.
Tek sam tad shvatio zašto sam studirao politologiju i kakve ona veze ima s portret karikaturom. Bila je to važna simbioza kojom se rade političke karikature.
Ipak je taj fakultet bio moja sudbina.
Kako sam 1990. već imao priličan broj gotovih karikatura, spontano sam došao na ideju da nekome ponudim moje karikature da ot toga napravimo knjigu. Prolazeći kroz Paromlinsku, primijetio da se u blizini nalazi izdavačka kuća CiP – Centar za informacije i publicitet. Otišao sam tamo, više da vidim kako to izgleda, i pitao da li bi objavili moju knjigu karikatura. Direktor CiP-a Ilija Živanović je na moje zadovoljstvo i iznenađenje prihvatio moju ponudu. Ali knjiga je izašla tek godinu dana kasnije kad je rat uzimao maha. Direktor mi je objasnio da je to bilo zbog financiranja. Dakle, ipak su pronađena sredstva i knjiga u nakladi od 5000 primjeraka pojavila na tržištu u nevreme.
Odlazeći u Austriju, ponio samo jedan primjerak i ne sluteći da će ona biti ključ i moja osobna karta za novu suradnju i ekskluzivni ugovor s Kleine Zeitungom.
Koliko znam knjiga je prodavana dobro, a ja sam umjesto honorara dobio 1000 komada od kojih mi je ostalo tek nekoliko.
Izdavač je nakon moje knjiga objavio još prvi Ustav republike Hrvatske u kom je također jedna moja karikatura iz knjige, i stavio ključ u bravu.
U novom sistemu više nije bilo novca za takve projekte.
Moja je knjiga eto preživjela i rat i poraće i vidim u internetu još se prodaje po antikvarijatima. A nadživjela je većinu likova koje sam tada crtao.
Imao sam karikature za nastavak knjige od 1991 na dalje, objavljene u Kleine Zeitungu, ali za to u Austriji nije bilo interesa, a u raspadnutoj Jugoslaviji, pretpostavljao sam, bila bi to sol na ranu. A nisam ni znao koga bi to zanimalo.
No moja prva knjiga Partija pokera, dobila je još devet sestara objavljenih u Austriji s raznim svjetskim temama i portret karikaturama popularnih ličnosti.
Hoću li objaviti još koju knjigu pitaju me ljudi. Ne znam, ne ovisi o meni. Materijala imam i previše, ali u ova krizna vremena izdavači radije objavljuju kuharice, stručne knjige sa savjetima i popularnim temama ili kriminalističke romane, nego knjige karikatura. Istini za volju i ja sam postao inertan. Uživam dok crtam, a teško mi se natjerati nekoga vući za rukav i nuditi mu da mi objavi knjigu, a sam se nitko neće javiti. Slično je i s pisanjem.
Uživam u stvaranju, bilo da crtam ili pišem, a za objavljivanje nemam dovoljno vremena. Ipak to ne znači da odustajem, samo sam malo usporio.
P.S.Kad sam prije desetak godina pisao ovaj tekst još nisam imao ni jedan objavljen roman. Sad ih je tri. A bit će ih još nadam se…
