Pod mojim kapcima – Džibrić Admir
Tu,
pod mojim kapcima
izvire rijeka.
Klizi žeđ.
Neutoljiva.
I neugasiva.
A kako i ne bi?
Svjetlucanje tvojih bedara mame ruke,
božanstveno bi plutale,
srebrnu svjetlost da dotaknu u beskrajnoj harmoniji.
Usne cvat crvenih karanfila pomirišu.
Tu,
pod mojim kapcima
mjesečina zatreperi od uzdaha.
Zadrhti,
nedogledom obzorja, niču polja crvenila.
Oči zacvrkuću modrim visinama neba.
Ponekad vlastiti glas ne prepoznam od čežnje.
I u svom zadihanom njihanju,
nadahnut bijelim osvitom,
uskomešanom vrelinom
ne zaboravljam.
Proplanke po srcu i po sebi otvaram.
Umotan žuborima tvojim,
u želji još jednom da osjetim svoj smiraj.(2014)
