Avdulah Ramčilović, učitelj i magistar pedagoških nauka, rođen 1945. godine
u Petnjici/Berane. Završio je Učiteljsku školu u Novom Pazaru, Pedagošku akademiju u Užicu, Filozofski fakultet i postdiplomske studije pedagogije u Zagrebu.
U vremenu 1971 – 1987. godine radio kao učitelj, direktor škole i školski pedagog u Osnovnoj školi „25. maj“ Delimeđe, Tutin. Od 1987. godine živi i radi u Linzu, Austrija, kao nastavnika maternjeg jezika i školski pedagog.
Poeziju voli, čita i stvara od rane mladosti.
Objavljene knjige:
Poslovice i izreke iz celog sveta, Beoknjiga, Beograd 2008;
Zbirka poezije Putevi života, Šumadijske metafore , Mladenovac, Beograd 2011;
Zbirka poezije Osmjehni se suncu, Stihom govorim, Bijelo Polje 2013;
Zbirka poezije Najlepša je ljubav tvoja, Udruženje pisaca Poeta, Beograd 2015.
Piše roman i novu zbirku pesama.
Njegove pesme su objavljene u 39 zajedničkih knjiga, zbirki pesama. Isto tako njegove pesme i radovi objavljeni su u nekoliko elektronskih časopisa!
Učestvovao na brojnim konkusima, susretima pesnika, festivalima poezije, prmocijama. Pohvaljivan i nagrađivan. Član je međunarodnog udruženja književnika Stihom gorovim iz Bijelog Polja, Udruženja pisaca Poete iz Beograda i Književnog kluba Miloš Crnjanski iz Bijeljine.
1. PUTEVI ŽIVOTA
Izvod iz recenzije:
„Zbirka pesama PUTEVI ŽIVOTA predstavlja književni prvenac Avdulaha Ramčilovića…Pesnik kroz stihove slavi život, ujedno podseća na prolaznost života, igru, detinjstvo, ali i večnost…
Avdulah Ramčilović se potrudio da u ovoj zbirci prenese putokaze i puteve kojima je hodio. Pred čitaocima su stihovi koji ce mnoge vratiti u detinstvo, setiti na mladost i prve ljubavi, neke zalutale možda će vratiti Bogu, porodici. Poezija Avdulaha Ramčilovića podseća nas da je ovozemaljski život jedan i da ga treba proživeti u jednistvu sa ljudima, prirodom i Bogom.“
Zoran Antonijevic, književnik
TRAVKA
Dvorište puno zelene trave,
bog zna koliko je sa svake strane,
u toj beskonačnosti jednu gledam,
travku zelenu i njoj se predam.
Šta je jedna travka medu njima,
i mi pojedinačno među svima,
zašto brige i nezadovoljstava,
sve u prirodi ima ista svojstva!
Sve se rađa, živi, stari i odlazi
i ljudska bića idu po toj stazi,
humano živeti vrhunac je svega,
zadovoljan biti i zahvalan treba.
Postati i ostati večni deo prirode
jer sve teče i odlazi poput vode,
postoji i prolazi kao travka zelena
iste sudbine u trajnosti vremena.
MOJA LJUBAV
Sreli smo se jednog dana
beše jutro belo, rano,
oči nam se susretoše
ne slučajno, na tren samo.
Pogodi me strela jaka
što poslaše tvoje oči,
tog trenutka bi mi jasno
da bez tebe neću moći.
Te duboke crne oči,
tvoja kosa tamna, duga,
otvoriše srce moje
i nestade svaka druga.
Izjavih ti da te volim,
da si božji poklon meni,
da će od sad ljubav moja
da pripada samo tebi.
Prepreka je bilo dosta,
a i smetnji sa svih strana,
najzad ti mi ljubav dade
posle strepnji i čekanja.
Naša ljubav traje večno,
ti mi posta žena draga,
život nam je pun ljubavi
i sad nežne ko nekada.
2. OSMJEHNI SE SUNCU
Izvod iz recenzije:
“Ramčilovićeve pjesme su spontane, snažne, nadahnute, prirodne, a motivi i teme sveobuhvatni. Ima se osjećaj da je čitav jedan život, bogat i plodan, ispunjen znanjem i vrijednostima i iskustvom, vulkan koji se otvorio kroz ovu knjigu i poput lave ključa pjesnikovo nadahnuće i potreba da slavi ljubav i dobrotu, znanje i mudrost; da je život, koji takav kakav je, u kom nema pravila kako će ko proći, blagoslov za svakog čovjeka i da uvijek ima više dobrog od onog što boli, te mu treba i prilaziti vedro i dostojanstveno uz svjesnost o njegovoj prolaznosti. Pjeva pjesnik i osmrti, ali samo onako uzgred kao o opomeni da naše vrijeme ima i ograničenje i da je život bogatstvo koje treba trošiti tako što će se svaki proživljen trenutak biti ispunjen ljubavlju i složen u nestvarnu nisku đerdana naših sjećanja. Pjesme u ovoj knjizi su upravo ti đerdani, gdje se ne zna koji biser je ljepši ili vredniji pjesniku. Djetinjstvo, njegovi najbliži, zemlje i gradovi u kojima je živio, njegove ljubavi ili njegova ljubav prema ženi kojamu je očito vječna muza i nadahnuće…“
Slobodan Zoran Obradović, književnik
KORACI
Tiho koračamo kroz život
putevima snova i stvarnosti
i stignemo iznenada u predele
vječnosti i beskrajnosti .
Stigli su tamo moj dedo i nana,
moj otac i majka i mnoga druga,
meni draga bića, bez kojih je srce
ostalo kao bašta bez cvjetića.
I niko ne može to mijenjati,
a kamoli životom napaćena,
brigama istrošena, prevarena,
umorna i nemoćna ljudska bića.
Promjene daju dani i noći
i njihove mijene, razne misli
i drugi tokovi, gdje svi idu kraju
sa iluzijom da se obnavljaju.
Promjene učine same šta hoće
i sve srede do bola i samoće.
Prošle godine bola izdražah nekako,
al´ kako ću one što će doći! Kako?
OČI BOJE KESTENA
O tvojim očima, boje kestena,
sada i uvijek mislim o njima,
da li ti ih je majka poklonila,
ili si boju i ljepotu dobila kad
si nestašno sa djecom igrala,
kao ptica draga skakutala,
zrele kestene skupljala.
Te tvoje oči boje kestena,
pravi dragulji, najveća želja,
da me vole i da ih volim,
da ih uvijek vidim
kad svoje otvorim,
sve dok pod ovim
nebom postojim,
da su mi uvijek srećne i lijepe,
da između tvojih i mojih
češće suze radosnice lete.
Tvoje oči boje kestena
i moj su očinji vid,
za njih živim,
za njih gledam,
volim ih ko svoje
i nikom ih ne dam.
3. NAJLEPŠA JE LJUBAV TVOJA
Izvod iz recenzije.
„Iščitavajući pesme iz knjige NAJLEPSA JE LJUBAV TVOJA stiče se utisak da je autor želeo prikazati ljubav u svim svojim segmentima koji je prate, od prvog poljupca, prvog ljubavnog čina i sazrevanja, trajanja, prve svađe, rastanka i pripreme za večnost i onoga što dolazi nakon večnosti. Ova zbirka je jedno snažno lirsko ostvarenje pesnika Ramčilovća, duboko prežeta ljubavnom tematikom, treptajima srca i duše. To je jedna opšta, iskrena i nežna ljubav prema ženi, boginji ljubavi, ženi koja je njegova potreba kao nebo i sunce, kao trava i cveće, kao reka, more, voda, vazduh, zemlja, koja je i deo svega toga, celog svemira. Žena je za ovog snažnog i osećajnog lirika najviša ljubav, lepota duše i poezija srca. Njegova ljubavna poezija je oda ženi i himna ljubavi, poruka da je ljubav najlepše i najplemenitije osećanje.“
Zorica Tijanić, književnik
KOME BIH LJUBIO JUTRA
Kome bih umesto tebe
na usnama ljubio jutra,
ispraćao noći pune čežnje,
strasti, dodira tela, do sutra,
zvezdama do sledećeg
zalaska sunca rekao adio,
novi dan suncem ispunio?
Na čijim bih jezerima
svoje oči odmarao, čije bih
kose prosute mirisao, koga
telom i dušom grejao, kako
zraku svežinu poklonio,
pticama pesme komponovao,
melodije ljubavi u rajskoj bašti
slušao, ljubav stvarao?
Ko bi rodama muštuluke dao,
kome bi se šarlatan patak
udvarao i umiljavao,
ko bi me sa osmehom sunca
na put sreće ispraćao i sretao,
koga bih volio i ljubio, sa kim
bih beskrajno srećan bio?
BUDI UVEK TU
Budi uvek tu meni na vidku,
svi moji putevi prema tebi vode,
svi moji snovi prema tebi hode,
svi moji tokovi prema tebi teku.
Budi uvek tu, pripremi kafu,
čekaj me na sastanku, budi tu,
u zagrljaju i posle njega, znaš
da te mnogo volim i trebam.
Budi uvek tu, dok ti iz duše
svaku pesmu pišem da ti moju
ljubav kažem da si mi i od nje više,
večni deo mene, srca, tela i duše.
Budi tu, na svakom raskršću,
gde se putevi sastaju, sudbine
spajaju i tako večno traju,
raskršća ta, stara i nova,
prošla i buduća, sva su naša.
Mi se tako uvek srećemo
i sresti možemo, tu gde život
teče, prolazi i opet dolazi
u svemu, prirodi i kosmosu,
ti uvek budi tu, svuda na
svakom mestu, u mojoj duši,
telu i srcu.
***
