Otvore se oči
i prvo što vidim je tebe.
Iščeznuti labirinti promole glavu,
pokorno i znane i neznane čari,
gdje galebovi ne klikću loše fraze,
a ribe se smiju po cijeli dan.
I ne ličim na nevještog mornara
s veslima što se bori u oba pravca.
Rukavci nisu magnet za gorde poglede,
želiš da imamo tihe sutone i daleke obzore,
a ne varljive.
Lađe da plove, a ne tonu.
I kako da ti ne dođem.
Kad ustreptalo šire se ruke,
veo crnine odbacujući,
unoseći duh besmrtan.
Znaš,
nismo za lenjivi hod rođeni,
mi smo tu da bismo voljeli.
I svijet nas.
Ti velik, a ja mali,
A opet sudbine nam iste.
(2015)
