Pamtim ti lice reljefno.
Tvoje bore urezane u čelo su brazde na zemlji.
Svaka druge dužine i druge dubine.
Svaku je vjetar drugačije pravio.
Svaku je kiša drugačije natapala.
Dok su se godišnja doba,
smjenjivala u krug.
Tvoje kose su bile gajevi šumski.
Svaka vlas je drugačija bila.
Jedna crna ko ugarak,
druga bijela kao snijeg.
Jedne su tek rasle iz korijena,
dok su im druge bile vodilje.
Jedne je vjetar kosio i povijao,
mrsio i rasplitao,
pa odlazio.
Baš kao stabla u gaju.
Druge se tek bude iz klice korijenka.
Treće rastu pravo u nebo.
A sve ih mrsi isti vjetar i povija.
Kosi, lomi i nosi,
daleko.
Tvoje oči su bile dvije sjajne zvijezde.
Dvije trepetljike u očnim dupljama.
Sitne, crne i nemirne.
Iz njih su izbijale svjetlost i toplota.
Poput dvije zvijezde,
na razgolićenom odru nebeskome.
Zvijezde vodilje,
neznanim i znanim.
Zvijezde koje plijene ljubav,
ulijevaju nadu
i daju moć.
Tvoje obrve su bile dvije planine.
Visoke, strme, obrasle krivuljom.
Okovane vječitim snijegom i ledom.
One su vječne, postojane i nedokučive.
Teško savladive,
visine tvog reljefa.
Tvoja najviša tačka, koje se plašio svako.
Onaj ko ih je savladao,
prošao je.
Malo ih je bilo..
Tvoje suze su bile planinske rijeke.
Čiste i bistre.
U kojima se kupala i radost i žalost..
Doduše svaka drugačije:
Radost je izbijala iz kamena,
bistrinom i brzinom,
puna života.
Žalost je tekla kad su obilne kiše.
Kada se ne nadaš da će padati,
padale su.
I one su dio tvoga reljefa bile.
I ti izvori i te kiše.
Tvoje uši su bile tamne pećine.
U čiju unutrašnjost su ulazili glasovi,
povici i dozivanja.
Nekad si ih jasno čuo.
Divio se životu, raznolikosti..
Ali sada.. sada je sve drugačije.
Nervi su odavno,
utonuli u san.
Vjerujem,
da neki glasovi nikada neće izaći iz pećine.
Ostaće duboko tamo u tami.
Zatrpani,
ali ne i zaboravljeni.
Pamtim ti ruke reljefne.
Seljačke, težačke..
izbrazdane kao hrastova kora.
Kora, koju su tukle kiše i bili vjetrovi gordi.
Tvoje ruke su trnova pune.
Ožiljak svaki djetinjstva je rana.
Rana solju i rakijom natopljena,
u zavoje bijele umotana.
Sve si preživio.
Vjetrove si pustio da prohuje,
korijenje duboko zario u zemlju,
a iz nje snagu crpio.
Priroda si bio i ostaćeš.
Dio si nje i vratio si joj se.
Kao što ti se ona dala,
i ti si se sada,
dao njoj.
Pamtiću te kao prirodu.
Deda.
