ESEJ O ŠVERCU
Šverc je jedina stvar koja je zadržala kakav takav kontinuitet za svo vrijeme ovih naših obračunavanja i razračunavanja tj. jedina veza između nas, Hrvata i Bošnjaka, ili što bi rekli Hrvati – hrvatskog cvijeća. Šverc je veza koja ni u jednom trenutku nije pukla kad je već sve puklo, pa samim tim i ostale veze. Šverc je usput i jedini trag, odnosno, jedina spona sa našim nadaleko čuvenim izumom tzv. bratstvom-jedinstvom koje je inače, po nekima, bilo sto posto bez veze.
Šverc doduše nije pronalazak ove naše nove države iliti entiteta. I u onoj prošloj državi koja doduše nije bila entitet nego, sudeći po grbu, šest buktinja u jednoj buktinji, i koja je mogla reći jednom Staljinu NE, ali ne i jednom švercu NE, bilo ga je kako za domaće potrebe tako i za izvoz.
Ko se još ne sjeća, od onih koji dugo pamte a još se mogu i da sjećaju, čuvenih šoping tura u Trst u ime Boga sumnjive zarade tj. Boga Šverca. Ko se još ne sjeća sredovječnih dama koje nikad prije toga nisu obukle nikakve hlače, a kamoli famozne Super rifle i koje su odjednom taj svoj sitniji modni propust nadoknađivale tako što su na sebe oblačile po pet-šest istih i na carinama izgledale, ili kao istinske seks bombe, naravno samo od zemlje do pasa, ili kao prosječne amerikanke izrazito debele, tamo gdje ne trebaju biti debele, i za već ozbiljno narušen ukus naših tada svevidećih poštenih carinika.
U međuvremenu je mnogo krvave vode prošlo Savom tako da su i te svevideće oči naših poštenih carinika najednom ozbiljno ofalile što je opet direktno povezano sa dubinom njihovog uvijek praznog džepa a samim tim i sa poštenjem. To je očito moralo da izazove i nekakve posljedice od kojih je najbitnija ona da je od tada teže prošvercovati tri šteke cigareta nego tri šlepera cigareta ili bilo kakve druge akcizne robe.
S razvojem i modernizacijom ratničkih vještina na ovom našem nesrećnom prostoru Šverc se, kao posebna vrsta posla orijentisanog na enormno bogaćenje ili pak na golo preživljavanje, geometrijskom progresijom širi u svim pravcima i ulazi u sve pore našeg obogaljenog društva. Doduše, od početka rata Šverc više nije civilni nego ratni.
U to ime „Rat je bio bolji“ reći će pokojni Miodrag Bulatović.
Rat je bio bolji reći će i oni Srbi koji su prošvercovali iliti prodali čitav jedan tenk preko tzv. Srpskog Šentilja u Srpskoj Krajini, sitnije kalibre ćemo ovaj put zanemariti.
Rat je bio bolji reći će i oni Srbi koji su praćkom preko inače minirane prve linije slali neprijatelju cigarete i ostalu robu neophodnu da bi taj isti neprijatelj nekako preživio i da bi po nama sit i napojen što jače opleo.
Rat je bio bolji reći će i taj isti neprijatelj koji je praćkom ili nekim drugim neidentifikovanim letećim objektima slao Srbima marke koje se takođe neophodne da bi se nekako preživilo.
Toliko o ratnom sirotinjskom švercu koji je gotovo pa zanemariv u odnosu na bogataški ratni šverc.
Rat je bio bolji reći će vlasnici i suvlasnici tajanstvenih avetinjskih šlepera aminovanih od nekih viših institucija, nedostupnih običnim smrtnicima, tj. običnoj vojsci, šlepera zbog kojih se naprasno podizalo minsko polje i s jedne i s druge strane ratišta, šlepera koji su prolazili kraj zbunjenih prvolinijaša kao pokraj vreća soli…
A u tim šleperima je bilo svega…
…svega onoga čega inače nije bilo ni na prvoj ni na ostalim linija zaključno sa kuvarskom linijom.
Kad je završio rat zatvoren je Srpski Šentilj i svi ostali Srpski Šentilji a otvorena je Arizona. Otvorene su i neke druge švercerske oaze, ispade da je sve otvoreno a da niko nije zatvoren. Naravno mreža zakona je čudna u nju ako šta pokatkad i upadne upadne samo sitna riba.
Sada u miru, nadam se da se ovo može nazvati mirom, postoje najmanje dvije vrste švercera. Sitni i krupni. Sitnih opet ima bar dvije vrste.
Sitni i sitniji.
Prvi su oni oni koji u svoje ime stoje nad vlastitom pokretnom radnjom koju čini stočić kvadrature do jedan metar, i čija sva imovina vrijedi do pedesetak maraka.
To su bivši ratnici i radnici za koje inače nema posla u matičnim firmama pa su na privremenom čekanju koje stalno prijeti da postane stalno. Tu su da bi preživjeli mir. Takvi se inače i najviše hvataju od strane onih koji su u ovoj zemlji zaduženi za hvatanje tj. od strane milicije i raznorazne inspekcije.
Druga vrsta tj. sitniji je takođe tanjež koji šverca da bi bilo kako opstao i koja nema ni tih pedesetak maraka za nabavku robe, pa prodaje robu koju je nabavio nadređeni ili velečasni, tj. gazda. Takvi rade na dnevnicu i oslobođeni su sikiracije hoće li im roba biti oduzeta ili neće, jer imaju svog zaštitnika tj. gazdu koji zna sve ljude koje treba znati i kojima se, s vremena na vrijeme, pokoja kane radi mira na ulici.
Krupnih švercera ima više vrsta i rangiraju se po tome koja su ruka u lancu, a ruku ima ko kod Šive, pet-šest i mi ih sve plaćamo.
Krupni, krupniji i najkrupniji šverceri su skoro pa neuhvatljivi jer nikad nisu na udaru, tj. sami manje više nikad ne prodaju svoju robu. O njima kruže legende kako su, kada i za koliko prevarili državu, kao da je ovaku državu teško prevariti. Ako se najkrupniji ponekad i upecaju u mrežu zakona obično se brzo i otpecaju što doduše nije baš besplatno, ali u ime budućih zajedničkih poslova sa zadovoljstvom se plati tamo gdje treba. A tamo obično treba. Naravno takvi se u našoj državi ili entitetu ne zovu šverceri nego Uspješni privrednici, Viđeniji ljudi, Gazde, Šeici i sl. i opšta im je karakteristika da se lakše bore sa zakonom nego sa padežima.
Ovdje dolazimo do jedne osobenosti koja je endemska za ovo naše područje, a ta je da su sitniji šverceri daleko obrazovaniji od krupnih. Među sitnijim ima inžinjera, profesora, ekonomista, fakultetlija, srednjoškolaca i slično, a među krupnim švercerima plafon je uglavnom osnovna škola ili večernja srednja, srećno kupljena ili dokupljena.
Švercerske robe ima svakojake, i ića i pića, i obuke i preobuke, sve falsifikat do falsifikata. Sudeći po mjestima gdje se sve puni, recimo, kisela voda neko neupućen bi pomislio da se nalazi u zemlji gejzira na primjer Finskoj ili Norveškoj, a ne u Republici Srpskoj. Ko zna, doduše, zašto je to dobro, jer se još niko nije, bar koliko se zna, posljednji put protego i otego od tih eksperimentalnih vrbanjskih Knjaz Miloša, vrbaških Radenskih i sl. a usput što je naročito dobro za kiselu vodu ne dajemo devize kojih ni onako nemamo.
Nafte imamo, doduše kako dolazi ne zna se: naftovoda nemamo, preko graničnih prelaza, bar po izvještajima carinika nafta ne prolazi, mora od devedeset prve nemamo pa sigurno ne stiže ni morem, pomislio bih da stiže s kišom ali i ona sve rjeđe pada. Ne stiže, ali je ima. Ne mora ni stići al’ nek je ima. Zato se jedino kod nas može desiti, doduše samo jedne godine, da carinski prihod od čistog alkohola i njegovih derivata bude veći od carinskog prihoda od nafte i njenih derivata.
Apsurd.
Ne kažem ja da naš narod ne pije, usput šta mu je drugo preostalo, nego kažem da se narod itekako i voza tj. da ga vozaju kako je malo ko koga vozao otkad je vozanja.
Šverca se i droga. Mada smo mi tj. Republika Srpska pri švercu droge vjerovatno samo tranzitno područje jer je naš narod svjestan da je odavno popušio i ima prečih briga od navikavanja na travu. On je, tačnije, više za odvikavanje: recimo, odvikavanje od hrane, odvikavanje od pića, odvikavanje od odjeće i sl., zna naš narod da se trava ne puši nego da se trava jede. Pogotovo otkad su životinje poludile. Znači biće posta i kad mu vrijeme nije.
Zatim se švercaju i ljudi, u komadu ili u dijelovima. Kažu da se na Zapadu posebno cijeni istočni bubreg. O tome bi se dao napisati čitav roman. Zato o tome nekom drugom prilikom. Naravno ako bude druge prilike tj. ako se do tada Šverc ne legalizuje. Kad može prostitucija zašto ne bi mogao i Šverc. Šta mi sve dosad nismo legalizovali.
Ni o onom najvišem Švercu neću ni riječi. Najviši tj. visoki Šverc mora da ima i Visokog predstavnika. A mi ga, nažalost, imamo. Tu je za razliku od Kralja koji nije tu. I traje nam. Traje, kao što će i Šverc i trajat i istrajat. Bar dok je aerodroma, bar dok je ovakve kontrole na putevima i bar dok je bogom danih skela na Drini.
