fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Sonet za Aleksandru

ljubav opet

Po tvojim očima slikam trenutke
Koji se pretvaraju u osjećaje…
I hodam ponekad usamljen, ćutke…
Tražeći tvoje zagrljaje.

Kad kažeš nežno ja te volim
U meni se po jedna zvezda gasi ,
Pa se ѕe za tebe Bogu molim
Da mi te čuva gde god da si.

Sni mi se pretvaraju u tvoj dah
Od kojeg vrapci za tren polete,
Volim te i patim u isti mah,

I umirem od neke daleke sete.
Al’ ako mora toliko da boli
Onda me dalekom čežnjom voli!

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.