fbpx
spot_img

Stanković R. Slavica Šibalić: Ej, živote!

Ej, živote!

 

Iznad jezera razvlačila se magla. Pri obali je bila gušća zato što je tu voda bila plića i toplija. Mada je sve zavisilo i od prethodnog dana. Ako je temperatura bila preko 38 stepeni, u ranu zoru je i isparavanje bilo jače. Ova magla je bila posledica malo niže temperature, pa nije imala jačinu, ali je bila prisutna na celoj površini jezera. Vidljivost je bila dobra. Stari drveni čamac sa ostacima farbe raznih boja po čijem broju na osnovu brzog pogledleda je moglo da se zaključi da je sigurno bio preko deset puta premazivan, klizio je zajedno sa jedinim putnikom. Pramac je sekao vodu, a vesla pokretana polako, pravila su skoro nečujne klobuhe po površini vode. Sve je bilo usporeno, tiho, prosto nestvarno, sve dok se kroz vazduh ne prolomi zatomljena eksplozija sa suprotne obale. Ribokradice opet „love“ ribu dinamitom. Čovek u čamcu se i ne pomeri, kao da je bio gluv. Sedeo je mirno, dok su mu oči šarale površinom jezerske vode čas levo, pa desno, pa opet levo… Plava samo na pojedinim mestima seda kosa, malo se slepila uz glavu zbog vlage i od nje mu je i lice bilo blago orošeno. Na metar i po s leve strane čamca ugleda crno truplo drveta i bez naglih pokreta, čovek se diže i malom čakljicom na tanjem ručno pletenom konopcu, zakači balvan. Prođe pored mokrog balvana i on krenu za čamcem, jer je drugi kraj konopca bio u čovekovim  rukama.

Magla se uveliko digla, dan je dolazio sigurnim znacima, budile su se obale, psi su počeli da laju, a sa obeju obala dopirali su ljudski glasovi. U maloj uvalici koja nije mogla da se vidi sa glavnog puta, čovek privede čamac do betonske obale i jednom nogom kroči na stepenik, a drugom privuče čamac. Na betonsku kocku koja se tu nalazila, umota kanap čamca i tako ga usidri. Povuče konopac sa malim čakljama i dovuče do obale šest mokrih balvana različite debljine i dužine i jedno po jedno izvuče na obalu. Onda sede na najgornji stepenik, izvadi ćit-papir iz jednog,a iz drugog džepa kesu sa duvanom, rasporedi ga duž olučasto savijenog papira, razvuče po njemu duvan, doda tu i tamo još po malo duvana i poče da mota cigaru. Oliza je i zalepi. Kao da je mašinicom uvio. Na jednom kraju malo sabi duvan, taj kraj stavi u usta, a onda kresnu šibicu i zapali drugi kraj iz koga su neravnomerno štrčali pramenovi sitno seckanog duvana. Duvan se zapali i odjednom sagore, a papir prihvati vatru, zažari se ceo krug i jednim cugom zapali se ceo vrh cigarete. Prvi dim pućnu, a onda drugi duboko uvuče, duže zadrža u plućima, pa ga onda uz glasan izdah pusti da se pravolinijski širi i rasplinje, slično magli.

Pri dnevnoj svetlosti se sada lepo razaznavalo lice i telo lovca na mokre delove stabla što su plutali po jezeru. Bio je sigurno visok metar i devedeset. Telo je bilo žilavo, bez izraženih mišića, već svo od njega i stvoreno. Reklo bi se ni gram masti. Šake su bile čudo prirode: dlanovi ravni, široki, prsti dugački, jaki, na brdašcima dlanova žulj do žulja. Nekoliko ožiljaka loše sraslih i novih zasekotina koje su sada od izvlačenja mokrih stabala od pritiska ponovo prokrvavili. A gornji deo šake – gospodski. Kao da nije pripadao istoj ruci i taj deo ruke prethodnom čoveku.  Jeste da je tu i tamo bilo ožiljaka, ali blago prekriveni svetlim maljama, skoro se nisu ni primećivali. Nokti ravni, uredno podsečeni prekrivali su osetljive jagodice. Nije bilo zanoktica i upaljenog tkiva. Čovek pogleda u svoje nokte i držeći u jednom kraju usta cigaretu, izvadi iz zadnjeg džepa perorez. Dok mu je dim ulazio pravo u oči, on je gledao bez treptanja i suzenja oka. Valjda naviklo, pa više i ne oseća dim. Kratkim sečivom peroreza, čovek očisti prljavštinu ispod noktiju, opra perorez i ruke u vodi i opet pažljivo zagleda nokte da kojim slučajem nije ostala kakva prljavština. Ruke klaviriste sa dlanovima teškog fizičkog radnika. Sav je tako kontradiktoran i bio. Iako sirove snage, odavao je blagost u pokretima, a oči boje hladnog plavičastog iskaljenog čelika, umesto da seku pogledom, uramljene trepavicama, gledale su toplo i zamagljeno, kao da su probuđene iz nekog prijatnog sna.

Uveliko se smrkavalo kada je ušao u baraku. Punija, visoka žena kratke kose i buljavih očiju, reklo bi se, u poodmaklom stadijumu Bazidijovljeve bolesti, skoči na noge i brzo mu priđe, obrli ga rukama, a on svojima nju i tako poćutaše u tišini koji minut. Onda se brzo okrenu prema stolu, svuče sa tanjira i šerpe veliku čistu belu krpu i ukaza se pasulj prebranac, naravno, bez mesa. U tegli sa malo ajvara, usu malo sirćeta, promulja poklopljenu teglu i sasu sadržaj u činiju pored tanjira. Čovek započe večeru i elegantnim pokretima posluži se i jelom i hlebom i priborom, po svim pravilima bon-tona. Buljave oči žene su pratile svaki njegov pokret, a usta su joj se široko osmehivala. Koliko se ona njemu divila! Boljeg i lepšeg čoveka na svetu nije videla, niti će videti! Eto, to je njen čovek, njen Mile, sa kojim je izrodila dva divna sina. Bogu hvala, oni su u Americi, rade, žive svoj život. Ona ovde sa svojim Miletom živi lepo…samo da je tih prokletih para malo više…

 

Pri kraju druge nedelje, nakupljena mokra drva su se osušila na suncu i već su se neki interesovali za cenu. Mile nije voleo da se cenjka, ali ni da proda za džabe. To su njegova drva, iz njegove „šume“. Jedini izvor prihoda. Nekoliko ljudi se muvalo na gornjoj plaži, a ispred restorana, jedan čovek je sedeo sam za stolom i pio pivo. Uhvati Miletov pogled i pozva ga rukom da dođe. Na trenutak se činilo da ga Mile nije ni video, jer okrenu glavu na drugu stranu i zagleda se u daleku drugu obalu jezera, ispusti težak uzdah. Ipak se poče penjati uskim kamenim stepenicama, nevoljnim koracima, kao da ga gore nešto loše čeka. A čeka ga onaj gad od Petra. Onaj ološ, onaj skot! Kako je koju stepencu prelazio, tako se dizao stepen Miletovog besa i rađali su se nova pogrdba imena. Stade pored stola. I ne pogleda ga u lice, nego desetak santmera mimo tog odvratnog bledog ružnog lica.

  • Sutra uveče u devet – izgovori jedva čujnim glasom koji je zahtevao bespogovornu pažnju i

poslušnost. Popi pivo i ustade naglo i nespretno, udari telom u drugu stolicu i pođe prema parkingu. Sede u kola i odveze se putem odakle je i došao.

 

Mile pljunu za njim neprimetno i opet u bradu sruči pogrde i psovke. Šta li je ovog tako mirnog i staloženog, kulturnog čoveka moglo da izbaci iz ravnoteže? Pogled mu poprimi onu čeličnu oštrinu koja prezirom seče.

 

Sutradan, poštar donese pismo iz Ilinoisa. Sinovi su dobro, ali mlađi izgubio posao. Dok ne nađe drugi posao, usisavaće kuću jednom Amerikancu, pa će mu stariji brat malo pomoći. Izvinjavaju se što nisu mogli ni 100 dolara da stave u pismo, ali stariji sin i njegova žena sa dva deteta imaju velike obaveze… Uglavnom zdravo su… Naravno, Zore je obišla ceo komšulik i obavestila da je pismo od sinova i snaje i unuka došlo, da su dobro, Bogu hvala, da rade i lepo zarađuju. Da, jesu, poslali su pare, kako da nisu, svaki po 500 dolara! Radenka iz prve barake do njih je jedva suzdržavala zavist. Duvala je na nos i sitno kašljucala od nervoze. Ej, 1000 dolara! A ona jadna njena ćerka, udade se za poslednju sirotinju u selu. Da ne zasade i ne iznikne nešto, ne bi imali šta da pojedu. Još izrodila četvoro dece! Sve jedno drugom do uveta. Kad ih pita šta su doručkovali, oni u glas viknu ’poparu!’. K’o da su pečenje jeli! Šta su ručali ne sme ni da pita, nego izvadi hleb, iseče četiri debele kriške i svakom unučetu namaže po masti, malo posoli i stavi alevu papriku. Deca između sebe porede čija je kriška deblja i čikaju one kojima je za nijansu kriška tanja. Ali se ne svađaju. Smeju se i kikoću vazdan, pa legnu na krevet, a nogicama ’voze biciklu’ koju nikada nisu imali…1000 dolara, poče Radenka da se presabira koliko je to u dinarima i na pola računa baci plastičnu činiju na sto koju je upravo izbrisala. Činija tresnu pravo ispred Zorinog nosa i ona poskoči od iznenađenja. Prosto se uplaši. Ubrzo izađe iz Radenkine barake i već kada je kucala na druga komšijska vrata, zaboravi i na Radenku i činiju, razvuče celo lice u osmeh i onako buljavih očiju, spremi se za ponavljanje priče o pismu i parama…

 

Idući stazicom iznad sela koju su samo meštani znali, Mile je gazio kroz tanki mrak. Nije bilo mnogo zvezda na nebu, ali ih je bilo dovoljno da uz ono malo mesečine obasja voćnjake i usku beličastu stazu. Posle nešto više od desetak minuta, stiže do visoke betonske ograde i metalne kapije iza koje nije moglo ništa da se vidi. Samo se video krov prostrane kuće i nekoliko krošnji drveta. Polako podiže ruku i pritisnu na dugme interfona. Posle dužeg vremena ču se krupan ženski glas i upita:

  • Jesi li to ti, Mile?
  • Ja – odgovori Mile.

Ču se zujanje i on gurnu metalna vrata kapije, koja se uz škljocanje zatvoriše. Pođe prema kući. Dvorište veliko, ali prazno. Nigde travke ni cveta, samo bela rizla, ko na groblju. Oko kuće tri jabukova drveta i levo od kuće jedan bunar pokriven plehom. Oh, kako bi on ovu rizlu pokupio u džakove i oslobodio zemlju. Pa bi onda planski  odredio gde će biti bašta sa povrćem, gde će Zore saditi cveće. Zasadio bi i koju voćku. Dvorište koje je zamišljao, nesvesno je bilo preslikano njegovo dvorište koje su morali pod pogromom da napuste, zajedno sa lepom novom kućom. Sanja ga noću, a danju ga vidi kao da je tu, ispred njega. Lepo njihovo dvorište i sto sa klupama u hladovini vinove loze gde su njih četvoro često sedeli, jeli, pričali i tu dočekivali goste. Njihova lepa Hercegovina i lepo selo kraj Mostara! Njihova kuća i u svakoj cigli kap znoja i kap krvi. U njoj stanuju ljudi koji i ne znaju šta sadrže cigle, za njih su cigle te kuće samo cigle – građevinski materijal. A za Mila i njegovu Zore, to su bile njihove cigle njihove lepe kuće…kao da su svaku posebno svojom rukom napravili, ispekli. Svaka je prošla kroz njihove ruke, svaku narednu su voleli kao prvu…Uveče, popadali od umora, sedeli su ispod svoje vinove loze i gledali svojih ruku delo koje su tog dana odradili i divili se i u sebi i naglas. Zore je po deseti put pljesnula rukama i radosno uzviknula ’Ja, lijepa li je, a Mile? Naša kuća! Je li lijepa, Mile?’ A Mile bi radostan odgovarao: ’Jes’, moja Zore, lijepa naša kuća, k’o carska da je!’ Dečaci su se igrali i razvozili kamiončićima pesak, punili i praznili, pravili hrpice, pa ih opet utovarivali, vraćali na gomilu, pa opet razvozili…Pevali su neku svoju pesmicu po nekoj poznatoj melodiji, ali sa svojim rečima: ’Lijepa naša kuća, kućica, naša kuća…’

Otvoriše se vrata od kuće i Mile uđe u predsoblje. U celoj kući je vladala polutama. Bile su upaljene neke male stone lampice sa abažurom od jedva deset santimetara prečnika. Stvari pohabane, neuparene. Mrzeo je ovu kuću iz dna svoje duše, kao što je mrzeo onog što ga je isterao iz njegovog doma, njegove Hercegovine. I ovo dvoje ljudi je mrzeo kao one nove stanare njihove lepe kuće, one uljeze.

 

Petrova žena je bila muškobanjasta žena srednjeg rasta, crne kose i tamnog lica. Niko se za njom ne bi okrenuo. Prošli pored nekog stuba, drveta ili nje, sve jedno bi bilo. Ali, imala je veliko bogatstvo i to je bio njen adut. Nasledila je i imanje i pare, a imala je i dobar posao i u svom poslu bila odlična. Radila je u svojoj knjigovodstvenoj agenciji, precizno, sve po zakonu i propisima. Klijenata je imala toliko da nije mogla da postigne. Zato je Petar bio glavni potrčko. Ubijali su se od posla da ne bi zaposlili još nekog i sav njihov život se sveo na rad i zaradu, na zaradu i rad. Decu nisu imali, što im je dalo još više prostora za zgrtanje i čuvanje para.

 

Iz druge sobe, pojavi se Petar, klimnu glavom prema Milu, a onda prema kauču. Žena je izašla iz sobe i njeni koraci su se čuli uz stepenice koje su vodile na sprat kuće. Nastade nema tišina. Mile uzdahnu bezglasno i poče da se svlači. Uredno je ostavljao svoju garderobu na gomilu i na kraju osta go. Imalo ga je šta videti! Iako u svojoj šezdesetprvoj godini, bio je lepe građe, i sve na svom mestu, kako je Bog propisao. Petar ga je zadivljeno gledao, ali to Mile nije mogao da vidi, jer je gledao na drugu stranu. Tog gada nije mogao da pogleda u lice, pa da mu život zavisi od tog pogleda. Priđe zadnjem delu kauča koji se nalazio oko sredine sobe. Raširi noge i razape svoje ruke kao da ih na krst stavlja. Jedna ruka na levi kraj kauča, druga na desni. Još jednom potmulo uzdahnu, ali sada je uzdah ličio na unutrašnji jecaj… Poslušno, kao rob tako raširenih nogu i razapetih ruku, navali se nad kauč i saže glavu. Iskrivljenih usta u grč bola, poniženja, stisnu zube i očne kapke ispod kojih pocureše suze… Petar smače sa sebe izanđali bade mantil i vidno uzbuđen, priđe Miletu s leđa…

 

Kroz mrak gornjom seoskom stazom, bauljao je čovek. Pogrbljen, zastajkivao je kod svakog drveta i kao pas dahtao. Slep od suza i slep od mržnje i prema drugom i prema sebi, jedva se držao putića. Nikako da se na vidiku pokaže naselje baraka. Imao je utisak da je kilometre prešao i da ga tek kilometri puta čekaju. Na čoveka nije ličio. To je bila ranjena čovekolika životinja. Neupojasana košulja mu zakači za jednu nisku granu i prosto ga povuče nazad. On se besno trgnu napred i ču se cepanje platna. Bez zastoja je produžio do sledećeg drveta. Savi se oko drveta i zagrli ga kao što brat brata grli i traži spas od njega i zarida kao malo dete.

 

Sve barake su bile osvetljene iznutra. Samo jedna nije. Njegova. Kako stavi nogu pred prag, vrata se iznutra otvoriše i on uđe u Zorine ruke, pade joj na bolne rakom zahvaćene grudi, ali ona ga prihvati iako je bol razdirala. Dovede ga do kreveta gde se Mile strovali kao sa plafona. Otvori zgrčenu ruku i iz nje ispate nešto. Zore se saže i ispravi papir. 100 evra.

  • Sutra ujutru, rano…- poče Mile – idi pravo kod lekara…uzmi one druge pare…i neka ti…zakažu

operaciju – kako reče, zapade u  polusvesno stanje. Samo je osećao da ga Zore svlači, briše mokrim peškirom pokvašenim u kofu tople vode.i ispira peškir, a onda ga opet briše. Onda ga obrisa suvim peškirom, presuče ga u čist veš i pidžamu. Pokri ga pažljivo i s puno ljubavi. Zagladi mu znojavu kosu, poljubi ga u čelo i to je bilo poslednje čega se Mijo sećao. Utonuo je u san bez svesti. Zore pored peškira u kofu stavi i krvave gaće i ode u kupatilo bez mašine za veš. Nali u lavor hladnu vodu i potopi peškir i gaće, a onda ih nasapunja peraćim sapunom i ostavi da odstoje. A onda poluglasno, da ne probudi svog lepog Mila, zakuka:

  • Ej, živote! Ej, prokleti živote! Ej, proklet dan kada se rodismo, kada nam Bog odredi ovakav život…I mom Milu i meni!

 

Slavica R. Šibalić
Slavica R. Šibalić
Rođena u Aleksincu, živi u Bajinoj Bašti. Piše, slika, čita, sluša romantičnu muziku i stalno je u nekom poslu; širi pozitivnu energiju i ljubav među ljudima.