fbpx
spot_img

STONI FUDBAL (SF priča)

STONI FUDBAL

 

  1. mart 2317.

Nije se imalo vremena čak ni za mešenje hleba ili proje. Ručak je tekao brzo, napetost je rasla. Ručali su usoljene pečurke, na brzinu začinjene biljke kao salatu, i po parče sušenog zečijeg mesa. Jedino se zec, od jestivih životinja, „održao“ do današnjih dana. Uspeli su da sačuvaju nekoliko biljnih kultura i tako povremeno „osveže“ svoj jelovnik. Osećalo se u vazduhu da se za danas nešto veliko sprema. Deca su se oblačila u pocepane haljinice, žene su gunđale kao i obično, a muškarci sklapali opklade između sebe. Tekle su psovke, svađe, smeh, vrištanje, galama… Hodnici pećina su odzvanjali, užurbani koraci, poneka tuča pesnicama, drugog oružja nije bilo. Običnim danima morala je da bude tišina, kako buka ne bi proizvela urušavanje stropova. Ali danas nije običan dan i nema te sile koja može stvoriti tišinu.

Danas je veliki derbi.

Igraju FK „Betoven“ i FK „Mocart“, dve najuspešnije ekipe u poslednih 120 godina. Nije bilo obezbeđenja, jer kad počne utakmica, sve oči su hipnotički uprte u veliki sto na kome su se nalazili minijaturni igrači, koji su raspoređivani od strane ljudi, vlasnika tih ekipa. Sto je bio dimenzija 6×3 metra, ali sasvim dovoljno da 22 igrača igraju kao nekada davno na velikim terenima.

– Tata, tata – galamio je mališan pored čoveka obojenog navijačkim bojama – šta je to Mocart i Betoven?

– Ne znam, sine. Neke firme iz davne prošlosti, tako nešto… – nije umeo da objasni. Usput je dobio pesnicu u lice od člana iz suparničke ekipe. Uzvratio je udarac i nastavio da trči prema najprostranijoj pećini gde se nalazio sto na kojem će se odigrati veliki derbi. Bilo je još dosta vremena, bilo je mesta za sve, ali i on je, kao i svi, imao patološki strah da će zakasniti.

Uz bučno navijanje, utakmica je odigrana. Odlična utakmica, puna tempa, sa dosta šansi, sa puno lepih akcija… Pobedio je FK „Betoven“ sa 4:3. Nastavilo se sa svađama, iako su svi bili zadovoljni kvalitetom prikazane igre. Da li je bio penal? Ofsajd? Jeste! Nije! Stara priča koja traje već vekovima. Posle nekoliko trenutaka sve se naglo umirilo. Vraćali su se tiho, gotovo na prstima. Prevladala je svest gde se nalaze.

Ustajali vazduh je zamenjen otvaranjem malenih rupa na zidovima stena, filtriranjem vlažnim krpama, i ponovnim zatvaranjem istih. To nije smelo da traje duže od dva minuta. Za pluća čiji kapacitet je evoluirao u skladu sa situacijom – sasvim dovoljno. Prašina posle nuklearnih ratova, koja se već 300 godina vraćala iz atmosfere, proždirala je sve što dodirne. „Efekat staklene bašte“ je otopio glečere, mora i okeani su se uzburkali, sunce se naziralo kao crni disk u daljini…

Ostala je još samo ova rupa na oko 2500 metara nadmorske visine da sačuva ovu veselu družinu. Očajnički pokušaj prirode da sačuva deo sebe. Zašto ih čuva kad su je oni doveli u smrt? Priroda ne zna za pravdu i nepravdu, ona se uvek batrga za život.

 

  1. marta 2317.

Nekoliko manjih prostorija služilo je kao bolnica. Tu je trenutno bilo 17 pacijenata. Dobili su za doručak malo proje sa medom i po čašu prokuvane vode za piće. Ležali su na podu na starim ćilimima.

– Da li kod nekog pacijenta imamo poboljšanje da možemo da ga otpustimo? – Lekar je išao od jednog do drugog.

– Ne, doktore. – Odgovorila je glavna sestra. – Nema pomaka na bolje. Nijedan od njih ne vidi igrače na stolu. Svi tvrde da oni ne postoje i da je to naša halucinacija. Zato ne mogu da učestvuju u našem svakodnevnom životu.

– Onda je bolje da ostanu tu.

– Da, doktore. Samo jedno pitanje, ako dozvolite?

– Da?

– Da li je uvek bilo ovako zadrtih i teških pacijenata?

– Da, sestro. Uvek je bilo onih koji nisu hteli da vide opšteprihvaćenu istinu. Imaju neku svoju fikciju, ne mogu da se uklope u stvarnost, a pritom misle da time izražavaju slobodu mišljenja. Šta da se radi… – lekar je bespomoćno odmahivao rukama.

Pored njih dvoje, postojala su još dva lekara i još samo jedna pomoćna sestra. To je bilo kompletno lekarsko osoblje.

Sa strane je bila nekoliko rupa sa košnicama. Smatralo se da je bolesnima med potrebniji pa su ga njima ustupili. Sa ono malo biljaka iz žardinjera i saksija, koje su pčele uspele da pokupe, med je bio gorkasto-slatkast, ne baš prijatnog ukusa, ali ipak je dobrodošao.

 

* * *

Jedna mala prostorija služila je kao Zavod za statistiku. Tu su radila dva čoveka.

Jedan je kroz zastakljenu rupicu posmatrao pomaljanje sunca i to pažljivo beležio kao sledeći dan. Tako su uvek znali koji je datum. Doba dana je postalo nebitno. Taj radnik bi uvek oslepeo na jedno oko, posle čega bi ga zamenio drugi.

Drugi radnik je komadom uglja na zidu beležio rezultate stonog fudbala i pravio tabelu. Svako je mogao da uđe i interesuje se za trenutno stanje. Posle današnje utakmice FK „Betoven“ je bio četvrti, a FK „Mocart“ tek sedmi. Jako loše za dve najtrofejnije ekipe. Lider je FK „Ajnštajn“, dok je drugi bio FK „Van Gog“. Ukupno je bilo 16 ekipa.

Ispred ove prostorije ponekad se okupe njih nekoliko da razmotre stanje u fudbalu. Mala „razmena mišljenja“, tek da se progovori koja sa ostatkom preživelih. Drugih tema nije bilo.

 

  1. oktobar 2320.

Još jedan dan za utakmicu. Uz ciku i galamu ušli su u salu za fudbal. Na stolu nema ničeg. Niko ne istrčava na „zeleni tepih“. Šta je sa igračima? Hoće li se pojaviti? Svi se gledaju u čudu. Zapanjeni, zanemeli, ne mogu da dođu sebi. Zašto? Šta se desilo? Nema objašnjenja. Lekari nemoćno šire ruke. Treneri traže svoje timove oko sebe, nema ih nigde. Svi ćute. Odlaze u svoje odaje. Skrušeno, kao sa sahrane. Nestalo je i ono malo smeha. Preskočili su obrok, deca ne jurcaju okolo, sve se utišalo.

Iz „bolnice“ izlaze pacijenti.

– Šta im je?

– Nema fudbala. Sad ga ni oni ne vide.

– Znači… ipak su ozdravili?

– Ne. Tek sad su se razboleli. Problem je bio u nama. Mi smo bili u zabludi.

– Ali… fudbala nije bilo…

– Jeste, prijatelju. Fudbala jeste bilo.

– Kako bre?

– Eto tako! Nikad nije ono što jeste, već je ono što ti je u duši.

– I šta ćemo sad?

– E tu sam te čekao. Šta ćemo sad! Sad kad nemamo ni ono što smo mislili da imamo.

 

  1. oktobar 2320.

Urušila se i poslednja planina u kojoj je bilo tragova života.

Da li je neko preživeo?

Biće da nije. Danas je dan fudbala. Onog na stolu. Ništa se ne čuje.

Da li je neko zabeležio ovo bledunjavo izgrevanje Sunca?

Od danas, zrnca prašine su jedini merač vremena.

Nenad Živković
Nenad Živković
Na Internetu „Nebeski tragač“. Trudi se da sačuva od zaborava male ljude i velike gluposti. Bavio se pisanjem i čitanjem, dok je to imalo nekog smisla. Danas samo upire prstom u ono što misli da vredi. Uvek vidi drugačije nego što jeste, upire prstom, pokazuje ali ne dokazuje. Ubeđen da je na pravom putu, jer je na njemu najmanja gužva; uživa u slobodi koju je sam sebi iskreirao.