fbpx
spot_img

Svetlana Mitić : „Boze, Boze, valda nece opet plut!“

Glavno obeležje decembra meseca kod nas je slava vezana za proslavljanje jednog od najvećih hrišćanskih svetaca, Svetog Nikole. Kako se ta slava obeležavala pre Drugog svetskog rata, želim da vam predstavim kroz zapisana sećanja na rano detinjstvo, moje pok.majke, Biljane Janković. Zapisi obuhvataju porodičnu istoriju sve do Hitlerovog bombardovanja Beograda, početkom aprila 1941. godine. Na žalost, i ovaj zapis nosi u sebi neku tragiku koja ju je na neki način pratila kroz život.
Osim što je bila divna i požrtvovana majka, bila je pesnik, novinar i, kao i ja – prosvetni radnik.

“ Bili smo vaspitavani u hrišćanskom duhu i svake večeri kada su nas „na krkačama“ nosili u krevet, morali smo da sedeći i prekrštenih ruku glasno očitamo “ Oče naš“, pre nego što spustimo svoje male detinje glavice na velike bele jastuke od paperja.
– Oče naš – govorila je sestra.
– ize jesi – čula sam se ja.
– na nebeci – ponavljao je brat.
I svuda je bio prisutan „boga“. U pticama koje lete, u pupoljcima cvetova, na nebu i proplancima. U našim detinjim srcima živeo je „boga“, odnosno „Got“ – sasvim svejedno.( Baka moje majke je bila Austrijanka i u kući se govorilo i nemačkim jezikom sve do bombardovanja kada ga je deda zabranio). Svaki naš postupak bio je propraćen mišlju: šta će reći „boga“? A “ boginu“ ocenu o našem vladanju tokom godine, donosio je Sveti Nikola svakog jutra na dan porodične slave. Pripreme za ovaj dan počinjale bi nekoliko dana ranije. Marica i baka su čistile srebrni pribor koji će se koristiti za služenje gostiju, mama je mesila kolače, a tata je doneo prase sa pijace. Uoči Sv. Nikole sa zadovoljstvom smo posmatrali kako majka mesi kuvanu pšenicu sa orasima i kako specijalnom spravom utiskuje na slavski kolač srpski pravoslavni grb, sa značenjem “ Samo sloga Srbina spasava…“ Kolač i dugačka slavska sveća, stavljena u čirak koji je pripadao čukundedi moga oca i prelazio sa kolena na koleno, odnošeni su na veliki trpezarijski sto. Pre nego što je uoči slave kroz spavaću sobu odjeknulo “ Oče naš, ize jesi, na nebeci, sve troje smo radosno očistili cipele i stavljali po jednu u prozor, jer ocenu o našem vladanju spustiće Sv. Nikola u svaku cipelu posebno. To je bila najlepša i najuzbudljivija noć u godini. Iza belih zavesa promicao je gust sneg dok sam uporno čekala da ugledam Sveca. Hladne zimske tišine lenjo su se vukle pored prozora, a ja sam sa strepnjom razmišljala:
– Boze, Boze, valda nece opet plut!
I bacala sam nemirne poglede sa prozora prema upaljenom kandilu koje je svetlucalo pred ikonom Sv. Nikole…
Osvanulo je ledeno beogradsko jutro. Sneg je škripao pod nogama retkih prolaznika. Svečari su nosili slavske kolače u malu crkvu „Sv. Trojice“ da ih sveštenik seče. Pre nego što bi tata pošao u crkvu, probudili bi se mi, deca. Trčali smo prema prozoru u kome su bile poređane cipelice. U jednom uglu prozora se osmehivao beli anđeo, a suprotno se kreveljio jedan crveni đavo pored koga je stajao dugačak prut. Između njih je stajala igračka namenjena mom bratu. I anđeo i đavo su bili od čokolade uvijene u foliju, ali je đavo bio utoliko strašniji jer je poneo sa sobom prut! Baka ga je brižljivo ubrala iz velike brezove metle koju je otac kupovao za čišćenje dvorišta. Nikada nisam bila načisto sa tim da li treba da volim ili mrzim tog tajanstvenog Sv. Nikolu, jer se starac izbezobrazio, nastavljao da mi donosi đavole i brezovo pruće sve dok nisam pošla u školu. Posle me je darivao bajkama što je isto bilo pogrešno. Kasnije, kroz život srela sam mnoge ljude slične onom đavolu, ali su mi bajke smetale da ih prepoznam. I oni su imali maske slične sjajnom staniolu i trebalo je da prođe mnogo godina da ispod ove lažne pozlate prepoznam one nacerene, kretenaste đavole koji su se svake godine ređali u mojoj cipelici o Svetom Nikoli!“

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.