fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: Život je ljudski kao paučina

Silazivši niz stepenice potkrovlja kuće u kojoj je stanovao, Novak se osećao nekako zbunjeno i nedovršeno, jer nikako nije mogao da se seti zbog čega je bio tamo. “ Ovo mora da ima neke veze sa Posmatračima“, razmišljao je.“Moram da se saberem…moji će posumnjati da se nešto događa sa mnom.“ I zaista, roditelji jesu primetili promene u njegovom ponašanju, ali su sve pripisali njegovim godinama i pubertetu. “ Možda se zaljubio“, reče majka jednom prilikom, “ deluje mi nekako odsutno…“ “ To je normalno u tim godinama!“,s ponosom prokomentarisa otac, svestan da mu sin ulazi u ozbiljnije godine.“ Uostalom, ocene su mu dobre, redovno ide na trening, nema razloga da brinemo.“ Prekidoše razgovor naglo, jer je tog trenutka Novak ušao u sobu.
U školi, ponesen predavanjima i obavezama, dečak gotovo zaboravi na noćne pustolovine sa Posmatračima. Za vreme velikog odmora ode do biblioteke i izabra knjigu “ Dvadeset hiljada milja pod morem“, Žila Verna.Tih dana su na času srpskog jezika radili odlomak iz tog dela, pa je poželeo da sazna nešto više o podmornici kapetana Nema i podvodnom svetu.
Veče je Novaku prošlo brzo jer ga je ponela priča o Atlantidi, izgubljenom kontinentu pod vodom. Kada je legao, razmišljao je o tome kako su ljudi dospeli čak do Meseca, a da vrlo malo znaju šta kriju ogromne površine okeana i njihove dubine. Zamišljajući svakakva čudna ribolika stvorenja, tragove nestalih civilizacija, Novak zaspa. Iza ponoći, pojaviše se svetlosne kugle. Špartale su po sobi tamo – amo i, probudivši Novaka, davale mu šapatom uputstva za putovanje u sledeću sferu: “ Danas si čitao knjigu koja nas je navela da te vodimo u “ uslovnu “ budućnost. Jer, ljudski život je kao paučina! Nažalost, svi su svesni toga koliko su ranjivi pred besom zloupotrebljene prirode, ali i dalje o svemu odlučuju oni koji misle samo na svoje sebične interese i profit. Takvi cinično negiraju klimatske promene i nije ih mnogo briga za ekološke katastrofe, osim ako ne moraju da plaćaju odštetu stradalima…Obični ljudi su za njih potrošna roba, zaboravljaju da su i oni živa bića! Sferu zovemo „uslovnom“ jer se može desiti – ali i ne mora, ako se ljudi na vreme osveste i počnu da grade budućnost za svoje potomke na drugim, zdravijim osnovama.“
U početku je Novak mislio da gleda u ogroman akvarijum bez početka i kraja…a onda je shvatio da hobotnica ogromnih pipaka i buljavih očiju zapravo gleda u njega! Stvorenja čudesnih boja su oprezno promicala između retkog rastinja. Pesak, stenje i nešto što je nalikovalo na dimnjake iz kojih su kuljali mehurići, učiniše da u trenu shvati gde se zapravo nalazi.
„Da, u pravu si. Na dnu smo Atlantskog okeana i ovo je jedna od ljudskih naseobina…“ „Ali , kako je ovo moguće?, „uzviknu Novak, “ 0dakle ovo svetlo,kako mogu da dišem i hodam normalno?!“ „Okreni se i pogledaj iza sebe. Ugledaćeš obrise manjeg mesta. Sve pokriva ogromna providna kupola sa veštačkim suncem…tu su i mašine koje proizvode kiseonik, ali su prikrivene rastinjem.Trebaće im još koja godina da zasade i koje veće drvo. Nadaju se da će tako možda doći do kiseonika, za slučaj da se neka od mašina pokvari.“ Iako zaprepašćen zbog onog što je video,dečak je upitao Posmatrače zbog čega ljudi nisu jednostavno presadili biljke i drveće sa površine zemlje. “ O, i ovo su jedva uspeli da kloniraju, sve je gore na zemlji uništeno, otišlo u nepovrat!“
Hladni trnci prođoše Novakovim telom. „Mora da je neki meteor…“, nije uspeo da dovrši rečenicu od šoka koji je doživeo. “ Kada smo pošli ovamo, rekli smo ti da je u pitanju „uslovna “ budućnost. Ovo je nešto što se može sprečiti, ako se na vreme preduzme neophodno u tvojoj vremenskoj sferi. Nije meteor kriv, već ljudi! U pitanju su klimatske promene.“ “ Znam šta je to“, prekide ih Novak.“ Čitao sam o tome u štampi, a i nastavnica iz biologije nam je pričala o tome…znam i za rupe u ozonskom omotaču!“ Gotovo da je bio ponosan što zna činjenice o tom problemu.
„Odvešćemo te da vidiš kako je gore“, obećaše Posmatrači, “ ali samo na trenutak!“ Bojimo se da nam ne ispariš od prevelike temperature. Ozonske rupe su ogromne, a samim tim i zračenje Sunca, radijacija i ostalo. Temperatura zna da bude i preko sedamdeset stepeni!“ Volšebnom brzinom Novak se nađe na nekom nepoznatom ostrvu. Na sekund – dva je video strahovitu pustoš sprženog sveta. Ni traga od života, samo polusrušene građevine…ubrzo je osetio nepodnošljivu jaru ogromnog sunca koje je zlokobno sjalo zaslepivši ga potpuno.
Kada su ga Posmatrači vratili unutar kupole, trebalo mu je vreme da se oporavi i progleda. Zatim su prošetali ulicama gradića.Pored zgrada sa nekoliko spratova Novak je video samo decu.Nije bilo galame, a ni smeha jer se deca nisu igrala! Novak je odmah shvatio zbog čega – sva su nosila specijalne naočare i ona su zapravo boravila u nekom svom, virtuelnom svetu! “ Pa, gde su odrasli?“,upita i odmah dobi odgovor: “ Svi rade na održavanju ovog malog sveta.Ovde inače niko nema platu, nagrada im je što su živi i pored toga što njihovi preci nisu razmišljali o tome kakav će život imati budući naraštaji. Vidiš i sam, sve funkcioniše ali – nema radosti! Umesto da uživaju u blagodetima prirode, žive programirano pomoću onih naočara i kompjutera.“ “ Ali šta će biti sa njima kada i okeani krenu da isparavaju, to je sasvim moguće?!“ „Nema drugog rešenja, osim selidbe na neku drugu planetu sa prihvatljivim uslovima za život ljudi…“ Ovaj odgovor natera Novaka nakon kraćeg razmišljanja da obeća prvo sebi, a zatim i Posmatračima:“ Shvatio sam šta želim ! Marljivo ću učiti i kad odrastem baviću se naukom. Od sada imam dva cilja – NIKAD RAT I NIKAD ZEMLJA BEZ VAZDUHA, PLAVOG NEBA, ZELENILA, VODE , LJUDI I SVEG A ŠTO NAS OKRUŽUJE. NIKAD!
Uozbiljiše se Posmatrači kada su čuli ove velike reči: “ Novače, treba da budeš svestan toga da te čeka mnogo rada, truda i borbe da svoje želje sprovedeš u delo.“ „Da, ali neću biti sam! I sada ima mnogo onih koji shvataju da moramo čuvati od zagađenja ovu našu predivnu plavu planetu. Zaista, nemam nameru da odustanem!“, osta uporan Novak.
“ Nismo pogrešili kada smo te izabrali… Vraćamo te sada u tvoj e doba. Za par dana, mislićeš da si ova putovanja sa nama sanjao pod uticajem SF romana koje voliš da čitaš. Ali, kad odrasteš i završiš sa svojim obrazovanjem, kad dođe tvoje vreme i vreme svih onih koje smo pripremili – čovečanstvo će krenuti boljim putem u budućnost. Novi milenijum pripada vama!“

– kraj –

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.