Zima je ove godine potrajala. Dosadili smo jedni drugima poput ledenog vjetra koji danima ne prestaje. Ponestalo nam je ideja za igru i izmišljanje zabave. Po prvi put su mi se crtaći popeli na glavu. Televizor najviše volim kada je ugašen. Stiglo je i dugo očekivano proljeće. Isprva prilično zubato, a sad već pravo ljeto. Čini mi se da se nikada nisam ovoliko radovala proljeću! Djeca van kuće a TV uređaj ugašen. Milina.
Kada mi dopuste da budem sama i u tišini, to vrijeme iskoristim za maštanje. Zadnjih dana duša mi je u Toskani, dok djeca oduševljeno jurcaju livadom prekoputa kuće. Sanjarim o njenim vinogradima, nevjerovatno lijepim zalascima sunca, kamenim ulicama Firence, uličnim prodavcima svakojakih drangulija. Trg ispred crkve Santa Croce na kojem sam nekada sjedjela i posmatrala ljude. Oduvijek me zabavljalo da razmišljam o tome čime se bave, u kakvim su odnosima, šta im se u mislima nalazi. Bez stvarne potrebe da saznam njihovu priču. Cijele romane sam stvorila u glavi sjedeći tu. Nisam zapisivala. Kamo sreće da jesam!
Odlutam i u neku drugu realnost. U magičan svijet duhova prirode. Zamišljam kako vile pomažu biljkama da rastu. Kako se kriju da ih ne bih otkila. U svojim fantazijama prevazilazim i najmaštovitije dijete. Ponekad sjednem na zemlju i ,,puštam korjenje’’. Budem biljka. Drvo. Osjećam puls Majke Zemlje. Vraćam se sebi. Dišem. Bivam. Zapisujem. Ideje koje mi dolaze ne ispuštam lako, kao one ispred crkve Santa Croce. Znam da mi dolaze sa razlogom, svaka pažnje vrijedna. Zbog toga ne moram ni da idem negdje da bih putovala. Odem daleko na samo treptaj odavde.
Nikada nisam vidjela vile. Barem ne običnim vidom. Ali, vjerujem da one postoje, više nego kad sam bila dijete. Cijeli jedan svijet nam je pred očima skriven. Najnevjerovatnije priče mi dolaze nepozvane a dijete u meni se raduje. Već neko vrijeme mu ne govorim da treba da odraste. Da se uozbilji. Bitno je samo da su vrata između svijetova otvorena i da smo spremni da ih prihvatimo. Često mi slike dolaze kada ih uopšte ne izazivam. Dok se nalazim u onom stanju između sna i jave. Tada je racio najtiši i popušta pred fluidnim svijetom čarolije.
Opametila sam se. Držim notese svuda po kući. Zapisujem. Stvaram. Što više prihvatam, više priča mi dolazi. Vidim ih u slici. Smjenjuju se kao na filmu. Svaka priča nekada je bila slika. Zvuk. Stvaranje jednog svijeta ili prihvatanje onoga što nam Kosmos pošalje na najneobičniji način može da promijeni tok života. Šta ima veze koliko godina imamo? Ne moramo da maštamo samo o boljem životu i stvarima koje bi nam uljepšale svakodnevicu. Ponekad je dovoljno da udahnemo duboko i izgubimo se na trenutak.
Nedavno sam saznala da postoji terapija bajkama. Da nisu tako djelotvorne ne bi se ni nauka puno njima baktala. Ljepota čarolije je u tome što nam je svima dostupna kad isključimo um koji nam ponavlja kako nismo normalni i kako nas realnost čeka iza ćoška da nam lupi šamar. Ne trebaju vam terapeuti da biste se iscijelili bajkama. Dovoljno je malo mira i osmjeh unutrašnjem djetetu. Da zna da ga niste zaboravili. Dozvola sebi da je u redu ostati dijete iznutra.
Koristi vučiji sluh. Da li znaš da čujemo mnogo bolje kada zatvorimo oči? Igra je posebno zanimljiva u prirodi, daleko od gradske buke. Zbuni lako splet zvukova koje zbog vida zanemarujemo. Shvatimo ubrzo da cijeli jedan svijet diše i živi pored nas. A mi ga ni ne primjećujemo. Kladim se da ste svi imali vučiji sluh kao djeca, a da ste vremenom na njega zaboravili. Dobra vijest je da se može pokrenuti kadgod to poželimo.
Budi dijete ponovo. Isključi se nakratko od svega. Mutiraj i skloni telefon. Ne viri svake sekunde na ekran. Posebno u danima kada ti malo šta ide od ruke. Tada smo sebi najpotrebniji.
Probaj. Možda ti život krene sasvim drugačijim tokom. Bar meni jeste
