fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Oblak

Labud N. Lončar

Ima u meni jedan oblak
sasvim siv,
Nastanio se vraški duboko.
i uvek je živ.
Ne čudi se ako mi se nekad
Promoli kroz oko.
To on plače.
To on roni
u mojoj krvi
i traži svoje ružno pače
što na tebe liči.
Ako ti jednog dana zazvoni
na vratima srca,
pusti ga da uđe,
I neka sve bude
na kraju kao u priči
koja ne boli.
Nek sve pukne od
šašavog smeha
i nek bude od
ringišpila luđe!
Budi mu najlepši put.
Budi mu streha.
Pusti ga da te voli,
i pretvoriće se
u suncokret žut.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.