Tode Nikoletić: Panonski mornar

Pošalji mi miris sa plaže,
On će me toplim dahom umiti.
Ko vetar kada talase slaže
Tako će nežnost u meni šumiti.

Ovde je žega, treperi jara,
Talasa klasje niz zlatni sag.
Poneka školjka čudesnih šara
Zasija u zemlji ko mora trag.

Nacrtaj oblak, belji od mleka,
U njemu belu kapljicu pene,
Ja sam tvoj brod što talas čeka
Da ti u susret niz polja krene.

Pošalji čežnju da me prati
Ko mesec što se pod sjejem povio.
Ako te ne nađem ti ćeš znati
Da sam sa morem tuge otplovio.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.