fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Šapni me vetru

Foto: Dušan Stojančević

Šapni vetru što želiš meni
Biću daleko, al čuću glas ti.
Malo srce moje rečju pokreni,
Mogu ti svenuti. Mogu pasti.

Pomisli barem trenutak, dva…
Pogledom potraži u nebu lik.
Budi od čežnje i nade sva,
Mogu ti nestati ko lepi trik.

U oči moje uroni svojim
Da mi porastu od njih jedra.
Šapni me vetru, tako se bojim,
Okovaće me kamena sedra.

Ne daj da odem, čuvaj me još,
Nevidljivom rukom moju drži.
Nosi me ko iz detinjstva broš.
Pod veđama me nežnim zadrži.

Pošalji ljubav. Ne čekaj, kreni!
Putniku što zvezde pali i žari.
Šapni vetru što želiš meni.
Vetar i ja smo drugovi stari.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.