fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Savršen kraj

foto Miroslav Lj Ranković

Čemer je košulja koju oblačim

Kad zamirišeš ko tuga što u jesen kaplje.

Da li si ikada čula krik čaplje

koja je ostala bez juga?

Da li si ikada bila mermer

Uzidan ko ja u svoga srca kulu?

Sve više olovo s oblaka svlačim

I sivo je boja koju volim.

Sivo je boja kojom patim.

Sivo je grob moj bez rake.

 

Sveden u nulu,

Na kraju života,

Nemam čime da platim

Što sam te bezglavo voleo.

Nemam.

Sve sam potrošio.

 

Ne žalim. Sve ima cenu.

Dovoljno sam te opustošio

I sad se na put spremam.

Jedino bih voleo znati

Da li sam te boleo?

Da li sam ti srce pretvorio

U stenu?

Da li se ponekad zagledaš u oblake

Da vidiš kako ih jašem?

 

Ne osuđujem te ako nisi.

Možda je tako bolje.

 

 

Pobacaj uspomene o meni.

Pokušaću sve da spalim što nije

Pretvoreno u sivilo.

Evo ti s neba mašem.

Srce mi ko luster bez svetla visi.

Pokošeno je naše ljubavi polje.

Ništa nije preživilo.

Ništa.

Nemam šta poneti sa zgarišta.

Bol je jača od svih smrti

Koje sam zaradio voleći

I to je moj kofer pun suvenira

Zakovanim crnim magnetom

Za skaj.

 

Hajde, zavrti ovo nebo sivo

U oku svemira.

Hajde! Lepo je nestajati goreći

Sa svojom kometom.

Hajde! Prelepo je.

Savršen je naš kraj.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.