fbpx
spot_img

Tomislav Mačković: Jezerce

Ostari čovek dok lupiš dlanom o dlan , prođe mladost u ludovanju ,prođu i one što narod reče magareće godine u čoveka to behu one godine kada čovek podiže decu i školuje ih pa samo tegli li tegli poput magareta da bi stekao nešto da bi navukao dovoljno novca kući da deci svojoj obezbedi neophodno.

Sve je to prošao Janko, od one stare Juge do Nemačke obišo je sve i samo radio i radio.

Napokon u svojoj šezdesetoj godini dočekao je penziju neki rekoše malo rano ali ne nije rano jer Janko je veoma mlad počeo da radi te je staža imao podosta.

Ćerka mu se udala sin oženio unučad je dobio te je jednoga leta kada su svi bili na okupu na zajedničkom odmoru rešio da provede unučad svuda kuda je on kao dete pre četrdesetak godina išao. Hteo je da pokaže deci jezerce gde se on kao dete kupao, učio plivati, vozio se u drvenom koritu zamišljajući da je čamac dok su mu vesla bile ruke tu na ovom jezercetu sa svojim drugarima od kojih sada već mnogi ne behu među živima Janko je pecao ribe i to bambusovim štapom na čijem kraju je bila zakačena struna i na drugom kraju strune udica, pecao je i sa društvom pekao ribu na žaru tu u šumarku pored jezerceta.

Krenuli su biciklama u subotu popodne do jezerceta srce je tuklo u Janka dok se sa svojim unučadima približavao dolu i napokon stigao je ali ostao je bez daha jer verovati mogao nije da ne može da pronađe svoje jezerce stigao je do kanala koji je nekada imao proširenje koje je ustvari i bilo jezerce. Stao je I osvrtao se, Manuel unuk mu reče.

“Deda ja sam žedan popio sam svu vodu iz flaše”

“Evo ti srce pij od dedine vode, ali evo sada još samo malo i  pićeš od najzdravije vode u okruženju”

Okretao se Janko naokolo kanal je tu ,ali jezera nema.

Odnekuda se stvori traktor neki sa cisternom .

“Pomaže Bog brate Janko! “

“Bog ti pomogo! “zagleda se Janko u čoveka ne znajući ko je.

“Gledaš li Janko ka sam?A? Ma Veselin bre!”

Obradova se Janko susretu, predstavi unučadima sav radostan svoga druga iz detinjstva te brže bolje upita Veselina za jezero.

“Ma nema jezera već poodavno, eno ona tamo farma sada ispušta tu otpadne vode a mi iz sela doterujemo fekalije iz štala i septičkih rupa tu pa voda dalje nosi”

Janku su suze potekle, reče deci da idu kući i putem im objasni šta se desilo sa jezerom te da će ih prvom prilikom povesti negde nezna gde ali negde gde još čovek nije kročio svojom nogom.

 

 

 

Tomislav Mačković
Tomislav Mačković
Rođen u Subotici 1976. godine. Roditelj Nevene i Lazara, odlikovani vatrogasni oficir (vatrogasac dobrovoljac), kuvar. Pisac i novinar, fotoreporter sa jednom izdatom knjigom na bunjevačkoj ikavici pod naslovom "Pripovitke iz života tavankutski Bunjevaca". Saradnik Hrvatskih novina, Riči bunjevačke matice, subotičkih medija... Bavi se ekologijom i izraženi je kosmopolita.