U tišini noći kada sve zaćuti
i kada se misli rađaju u tami,
sklopim oči, maštam, kao da smo sami
i da su nam čudom, ukršteni puti.
Tad topli dah noći obuzme mi telo
i miris te kose širi se do pluća,
dok kroz vene vri i postaje vruća
krv, a graške znoja kliznu mi niz čelo.
Okrećem se, gužvam, postelju od svile,
a usnama dotičem zamišljeno lice,
kako tama ume da oslika skice
kad u misli pustiš usne jedne vile.
Pa su samo bitne i njihova slad
svake nove noći kad se tama rodi,
svaki san i misao ka njima kad vodi,
kad u njima umireš iako si mlad.
A lepo je mreti onda kad se ljubi
kada skica tame oživi ko stvarna
i kada je ljubiš sve dok zora kvarna
svojim prvim zracima iz mašte te budi.
