fbpx
spot_img

Dušan Milijić: Filmska povest u jednoj rečenici

1895. na dan 28. decembra, publika u Parizu koja je panično bežala zato što je ugledala voz na platnu braće Limijer, zapravo je prisustvovala rađanju jednog fenomena pred kojim je tek bila blistava budućnost, a kad je 1902. Žorž Melijes stvorio prvi igrani film Put na Mesec, sedmu umetnost više ništa nije moglo zaustaviti u brzom razvoju, počeli su da se ređaju i dokumentarni i igrani filmovi, svejedno što je u početku možda izgledalo smešno kad glumci čine prenaglašene pokrete i prave raznorazne grimase dok bi snimak često bio vidno ubrzan, ali moralo je tako, zato što se u nemim crno-belim filmovima radnja nije ni mogla iskazati na drugačiji način, pa opet je veliki broj takvih igranih filmova koji danas imaju kultni status i smatraju se neprevaziđenim, dovoljno je spomenuti naslove Rođenje jedne nacije (Dejvid V. Grifit, 1915), Četiri jahača apokalipse (Reks Ingram, 1921), Nosferatu (Fridrih Vilhelm Munrau, 1915), Nibelunzi (Fric Lang, 1924), Krstarica Potemkin (Sergej Ejzenštejn, 1925), a i brojni su se glumci, poput Čarlija Čaplina, Rudolfa Valentina, Džona Gilberta, Pole Negri, proslavili upravo u eri nemog filma, neki čak nisu uopšte dobro prošli nakon što je otpočela era zvučnog filma ostvarenjima Džez pevač (Alan Кrosland, 1927) i Svetla Njujorka (Brajan Foj, 1928), jer više se nije gledao samo fizički izgled nego je bio potreban i besprekoran glas, pa je čak filmadžijama postalo glavni adut to što čuveni glumci sada govore na platnu i to je bila takva senzacija da je film Ana Kristi (Klarens Braun) iz 1930. reklamiran pod sloganom „Garbo govori!“, ali tih godina nije to bio jedini napredak filmske industrije ako znamo da je već King Kong (Merijan Kuper, Ernest Šedsak) iz 1933. stvoren zahvaljujući specijalnim efektima, a kako je filmska umetnost uvek išla ukorak sa sve bržim razvojem tehnologije, polako je i boja osvajala filmsko platno, i premda ima tragova da su prvi filmovi u boji bili pravljeni svega nekoliko godina nakon čuvenog voza braće Limijer, ipak će boje na filmu masovnije zaživeti tek sredinom XX veka, no to nikako ne znači da su otada baš svi filmovi proizvedeni u koloru, naprotiv, još dugo će reditelji stvarati u crno-beloj tehnici, neki zato što su tako morali i što su oskudevali u finansijama i tehnologiji, a neki zato što su tako sami želeli, pa su i brojni filmovi druge polovine XX veka – u koje spadaju i Sedmi pečat (Ingmar Bergman, 1957), Slatki život (Federiko Felini, 1960), Ubiti pticu rugalicu (Robert Maligan, 1962), Noć živih mrtvaca (Džordž Romero, 1968) – takođe urađeni kao crno-beli, a u najnovije doba izdvajaju se dva takva filma – Šindlerova lista (Stiven Spilberg, 1993) i Umetnik (Mišel Azanavisijus, 2011) – pri čemu reditelji novog doba ukazuju na stare filmove kao istinsku umetnost, a verovatno izražavaju i bunt prema tehnologiji koja u poslednje vreme preti da na platnu suštinski nadjača umetnost – jer ne treba posebno objašnjavati da su u stvaranju filmskih serijala Ratovi zvezda, Osmi putnik, Terminator, Hari Poter, Gospodar prstenova glavnu ulogu odigrala nova dostignuća kompjuterizma, dok su stvarni glumci često tu tek reda radi – ali i to je normalno u sedmoj umetnosti, preko koje su se uvek ogledale promene i inovacije ne samo u tehnologiji, nego i na socijalnom planu, i na planu rušenja starih konvencija, pa i u seksualnoj revoluciji, u kojoj je prednjačio film Ekstaza (Gustav Mahati, 1933) sa čuvenom Hedi Lamar, no da se erotska sloboda na filmu razvijala sporo i stidljivo dokaz je Lolita (Stenli Kjubrik, 1962), gde se još uvek scene seksa nisu smele eksplicitno prikazivati, a čak ni jedan Hičkok nije smeo u Konopcu (1948) deklarisati glavne likove kao homoseksualce, premda je i ova tabu tema, koliko god to izgledalo čudno, prisutna još od prvih koraka sedme umetnosti, skoro isto onako kao što su i pojedini žanrovi prisutni u svim vremenima, pa su se tako horor filmovi, vesterni, istorijski spektakli, trileri, a da ne govorimo o komedijama i ljubavnim filmovima, mogli snimati bez obzira na to koji je pravac u datom trenutku dominantan i popularan – najzad, da ne zaboravimo mjuzikle, jer i kad se iznosi samo ovlašan pogled na filmsku istoriju, ovaj žanr ne sme biti zaobiđen, tim pre što je iznedrio ostvarenja kao što su Čarobnjak iz Oza (Viktor Fleming, 1939), Neki to vole vruće (Bili Vajlder, 1959), Meri Popins (Robert Stivenson, 1964), Cigani lete u nebo (Emil Lotjanu, 1975), Briljantin (Rendal Klajzer, 1978), Kosa (Miloš Forman, 1979), Mulen Ruž (Baz Lurman, 2001), Čikago (Rob Maršal, 2002), Jadnici (Tom Huper, 2012), a posebnu je pažnju privukao La La Land (Dejmijen Šazel, 2017), koji je bio nominovan za četrnaest, a osvojio šest nagrada na svečanoj dodeli Oskara 26. februara 2017…

 

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Mingl pod nazivom: Istorija filma u jednom kadru.

Dušan Milijić
Dušan Milijić
Rođen u Knjaževcu 1987. Apsolvent srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Piše eseje, književne kritike, recenzije i pesme, pomalo i poetsku prozu, kad naiđe inspiracija...Član je redakcije portala MINGL.