fbpx
spot_img

Vanja Parača: Književnost i mladi na Balkanu


Velika zabluda današnjice je da se pisci svjetskog glasa rađaju samo u zemljama o kojima naša omladina mašta. Balkan, obilje talenta, guši ljubav prema pisanoj riječi upravo kod mladih ljudi, koji pod pritiskom starijih generacija traže sigurnu koru hleba. Mlađe generacije misle da uče na greškama roditelja, prijatelja, poznanika, a pritom se i ušuškavaju u zonu komfora, iz koje neće biti primorani da izađu, kako ne bi sjutra ostali bez krova nad glavom, jer “pisci su samo filozofi, koji nemaju pametnijeg posla”. Mada, činjenica je da bez podrške i istinske samosvjesnosti, ne stiže se daleko. A da bi pisac postao ime, gradi se cijelog života.

Shodno tome, dolazi i nepravda koja nije tek od juče kod nas prisutna. A o njoj se još uvijek ćuti. Srbija i Crna Gora kao da stvaraju teoriju zavjere, veličanjem ljudi koji su veći zašli u pozne godine, naoružani iskustvom, a mnogi pod time podrazumijevaju i mudrost, što je, objektivno gledano, nedopustiva greška.

Hoće li mladi pjesnici, pisci, ljubitelji estetike riječi, dočekati zoru pod suncem ili u podrumu ogorčenih ambicija glasova mase u njihovoj okolini? Neki se, srećom, osvijeste na vrijeme, jer moć je u rukama želje.

S druge strane, ima dosta i onih koji se iz pogrešnih razloga odlučuju za pisanje, uglavnom jer je danas dosta popularno ispratiti knjige i savjete novopečenih blogera i poznatih ličnosti koje nikad nisu bile u svijetu knjige. Društvene mreže su tome glavni krivac, jer čitajući naizgled pitke stvari na instagramu, zalazimo u plagijatorsku, ili bolje rečeno, ispraznu krajnost, koju reflektuje slijepo vođenje zaezaista teško izvući na površinu pravi kvalitet u moru šunda, koji je izazvan sujetom i potrebom za dokazivanjem, jer danas, očigledno mnogi to rade. Trenutak koji je uveliko unazadio savremenu književnost, bar prema mom mišljenju, došao je kada se izgubio filter između onih koji pišu samo da bi pisali, i onih koji  kroz pisanje žive.

Na stranu to što se masovno ide linijom manjeg otpora i kroz prizmu bezizlaza polako ubija riječ, koja se vraća kao puko sredstvo (ne)komunikacije. Na kraju krajeva, da nije poezije,ko bi se od uniformno identičnih lica danas zabrinuo? Zapitao zašto ljudi uopšte žive ako ne urade, pročitaju nešto samo za svoju dušu, ne držeći se grčevito surovosti intelekta, koji ih ostavlja u sjenci? Pa u suštini, mali je broj takvih. Strah je postao sinonim za dosta stvari koje tek dolaze,  jer se sve suzbija nekim idealnim konceptom života, u kome nije dozvoljeno misliti svojom glavom, a kamoli napisati ili izgovoriti.

Biti intelektualc ili naučnik u savremenom svijetu je ironija svega onoga što je ljudima nekada bilo dopušteno. U vrijeme revolucionarnih otkrića, nauka i privlačno upakovana riječ, nisu bile u ratu. A danas je ta istraživačka strepnja smaknuta, a na njeno mjesto su došli kompleksi, poduprijeti kojekakvim titulama i zvanjima. A taj posao, kao I posao, završava se krajem radnog vremena I par skršenih iluzija.

Rekla bih da književnost najviše pati, a možda kod nas već i umire, upravo zbog te sporedne uloge koju igra u društvu. Često čujem kako ljudi nipodaštavaju pisanu riječ, osobito poeziju, dok uzdižu svoja, visoko rangirana zvanja u kojimase mrzovoljno, jedva  drže za ivicu postojanja.

Nekad sam čitajući mislila da je književnost u cjelini magija, koja te natjera da odletiš do nekog novog svijeta. I tu vrijeme staje.. U tom trenutku ništa više nije bitno. Danas tako jedva čekam da oživim riječ, bilo kroz stih ili neku drugačije sročenu misao.

I u svemu tome postoji jedno pravilo – dobar pisac mora biti još bolji čitalac. Svakako neiskvaren sujetom koju stvaraju takozvane književne nagrade i priznanja, a koje se dodjeljuju od strane ponekad nekompetentnih lica. A i taj vid procjene uvijek mora biti subjektivan, koliko god mislili suprotno. Ipak, u moru svih tih uspona I padova, čekanja I straha, književnost je na tronu. Zato uvijek kažem – pisanje  nije izlaz, još manje hobi, a najmanje je strah. To je zapravo način otkrivanja sebe, samom sebi ili nekom potpunom neznancu, kome je i  par pročitanih riječi dovoljno da probude emocije, koje možda nikad nije imao. I često se to pogrešno tumači, čovjek piše najviše radi sebe, a drugi stvaraju sopstveni svijet doživlja, koji nikad ne može biti isti kao onaj koji ga je stvorio. Zato smatram da su I pokušaji analize književnih djela, uglavnom u školama  I više nego besmisleni, a. mladi ljudi tako stiču utisak da su zarobljeni u tuđim riječima. A književnost kao takva je izolovana u poseban svijet, u kome živi samo sloboda.

Vanja Parača
Vanja Parača, rođena je 21. avgusta 1996. godine na Cetinju, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala na Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Trenutno pohađa master studije Zoologije na istom. Prvu zbirku pjesama “Svrhom sudbine” objavila je 2018. godine, a njena poezija je objavljivana u raznim časopisima, na portalima “Nekazano”, “Suština Poetike”, “Art Mozaik”, “Književnost Uživo” i drugim, a zastupljena je i u mnogim zbornicima i antologijama.