fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Zavet

Foto: Marko Marković

Danas sam suncokretima rekao
Sve što sam imao reći.
Imam utisak da sam te sto godina čekao
I da sam morao milion milja preći
Da bih te sreo.
Danas smo se na prašnjavom putu rodili
I nije mi žao što sam te zavoleo.
Oživeo sam u jednom minutu.
Nedodirom smo ljubav vodili
Otvarajući kapije novih dana.
Nešto me je u trenu okrilatilo
Što odraz tvoje lepote ima
I što mi snagu daje
Koja me voli, čuva i prati.
Još lutam međ suncokretima
Sred panonskog okeana
Pitajuć se šta je.
Ne znam! A možda nikad neću ni znati.
Ali jedino znam da te je ceo dan
Sunce pratilo.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.