fbpx
spot_img

Volim te

usne srce

Opasno je ne misliti
Na tebe.
Praznina vreba
Moju glavu
Ako u njoj nisi.
Zamisli da sam
Ćebe od neba
I da te pokrivam
Beskrajno plavu
Moje srce ko
Luster visi
Između bola
I praznog stomaka.
Dobro veče
Devojčice!
Volim te,
Ko kestenje
S jeseni
Musavih dečaka.

Mirišu li to jabuke
Il sećanja na te.
Ne meri vreme sate
Već zvuke
U kojima fališ.
Zamisli da sam
Svitac kojeg pališ
Kad te obuzme tuga
U tami tamnijoj
Od tame.
Evo ti ruke!
Ja sam duga!
Ja sam rame
Za plakanje.
Oltar sav od
Nadanja i moljenja.
Dobro veče
Devojčice.
Volim te,
Tek toliko
Da crknem od
Voljenja.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.