fbpx

Zaspalo selo

Zaspalo selo, leptir, priroda, cveće, planine, ruka, livadaEvo me zorom u mom zavičaju .

U mjestu gdje zvijezde najljepše sjaje.

Dok proljećni vjetar sjećanja mi budi,

tonem u divne osjećaje.

 

Spavaju zvijezde i mjesec spava ,

ovdje  moja nostalgija diše .

Razlila  se duša .

Toliko istorije na jednom  mjestu .

i sve je kao čaroban san .

Spavaju brda i spava trava .

Nestvarne slike…prizor nestvaran.

 

Mjesec  me miluje kao dunja žut .

Čeprkam po  uspomenama…

Mnogo je tragova djetinjstva u meni.

Skamenili se mirisi  sjete .

Ovdje sam  mala sadila cvijeće .

Brala jorgovan, smilje i bosilje .

Ovdje sam bila sretno dijete.

 

Mjesece- viteže  nagovori zvijezde..

probudite sunce da me zagreje ,

zaspale ruže i polja cvjetna

zamolite ptice da ko nekad pjevaju ,

da jutros budem ponovo sretna.

 

I sve je isto kao nekad davno .

Sunce  izlazi na isom mjestu .

Iste   livade ..poznati cvjetovi .

Ista   staništa ptica  .

Kosu mi mrse isti proljećni vjetrovi ,

samo nigdje nema meni dragih lica.

 

Zašto su pospali svi moji svjetovi ,

zašto mi nebo prekriše oblaci ?

Gdje su konji  bijeli nestali ?

Zašto mi spavaju pašnjaci  snova,

zašto su ovdje životi prestali ?

JELI OVO  MOJE SELO SIMOJOVA ?

 

Kakve su ovo nebeske slike

i  pustinja  …i  oaza…!

Skamenjene nade ,

pokloniše mi uzdaha rijeke..

Jeli  ovo  selo moje   ?

Magično mjesto  što snove mi krade.

Selo   gdje davne  šezdeset i neke,

RODJENA  JE  ŽENA  ZA BALADE …

 

I sjećam se ponovo  onih gorkih suza,

što klizile su nijemo iz oka mog.

U duši mi diše još bol duboka,

kad krenuh iz doma djedovog.

 

Kako napisati pjesmu bez suza,

kad bake i djeda više nema.

Dok gledam na spomeniku slike znane

Ostavljam ruže….

ćutim….ne dišem….

U  oku se  suza  rađa .

U  glavi filmo o djetinjstvu ,

odmotava najljepše dane.

Prelistavam ponovo stare spomenare .

 

Dok u duši ruže mi pospale

ponovo jutros plačnu pjesmu pišem.

OVDJE MOJA DJEDOVINA SPAVA.

 

Palim svijeću za pokoj duša .

Dok crkveno zvono molitvu zbori,

moja duša treperi,

svjetlošću božjom obasjana.

 

Ooooooo

Zdravkaa..

Neko me zove!

Dodji mi mila  , na kafu svrati !

Dali to čujem poznat mi glas,

dok pjesma mi u duši jeca ?

 

Dal je to sa zemlje ili neba glas ?

Ko me to zove  ?

Ko mi to pruža života radost?

Ko mi to briše  ožiljke tuge ?

Ko mi to vraća  zelene snove ?

U selu mome gdje djetinjstvo provedoh

i dodjoh ponovo da udahnem mladost !

Dal me to ugrija sunce što sija,

da zaboravim  razloge uzdaha  !

ILI   ME   NEKO  RODJENI  ZOVE ?

 

Prethodni tekstDozovi me istinom
Sledeći tekstFotografija dana
Zdravka Babić
Zdravka Babić
Zdravka Babić (Bileća) Republika Srpska. Sve moje pjesme su moje odbjegle srne, nastaju same i često me iznenade sadržajem i oblikom , otmu se iz pera, i uvijek bez doručka, odu svojim putem… hodaju bose...i uvijek ostane žal za onim što nisam uspjelela reći al’ i pamćenje na vatru koja me grijala dok sam ih pisala.