Evo me zorom u mom zavičaju .
U mjestu gdje zvijezde najljepše sjaje.
Dok proljećni vjetar sjećanja mi budi,
tonem u divne osjećaje.
Spavaju zvijezde i mjesec spava ,
ovdje moja nostalgija diše .
Razlila se duša .
Toliko istorije na jednom mjestu .
i sve je kao čaroban san .
Spavaju brda i spava trava .
Nestvarne slike…prizor nestvaran.
Mjesec me miluje kao dunja žut .
Čeprkam po uspomenama…
Mnogo je tragova djetinjstva u meni.
Skamenili se mirisi sjete .
Ovdje sam mala sadila cvijeće .
Brala jorgovan, smilje i bosilje .
Ovdje sam bila sretno dijete.
Mjesece- viteže nagovori zvijezde..
probudite sunce da me zagreje ,
zaspale ruže i polja cvjetna
zamolite ptice da ko nekad pjevaju ,
da jutros budem ponovo sretna.
I sve je isto kao nekad davno .
Sunce izlazi na isom mjestu .
Iste livade ..poznati cvjetovi .
Ista staništa ptica .
Kosu mi mrse isti proljećni vjetrovi ,
samo nigdje nema meni dragih lica.
Zašto su pospali svi moji svjetovi ,
zašto mi nebo prekriše oblaci ?
Gdje su konji bijeli nestali ?
Zašto mi spavaju pašnjaci snova,
zašto su ovdje životi prestali ?
JELI OVO MOJE SELO SIMOJOVA ?
Kakve su ovo nebeske slike
i pustinja …i oaza…!
Skamenjene nade ,
pokloniše mi uzdaha rijeke..
Jeli ovo selo moje ?
Magično mjesto što snove mi krade.
Selo gdje davne šezdeset i neke,
RODJENA JE ŽENA ZA BALADE …
I sjećam se ponovo onih gorkih suza,
što klizile su nijemo iz oka mog.
U duši mi diše još bol duboka,
kad krenuh iz doma djedovog.
Kako napisati pjesmu bez suza,
kad bake i djeda više nema.
Dok gledam na spomeniku slike znane
Ostavljam ruže….
ćutim….ne dišem….
U oku se suza rađa .
U glavi filmo o djetinjstvu ,
odmotava najljepše dane.
Prelistavam ponovo stare spomenare .
Dok u duši ruže mi pospale
ponovo jutros plačnu pjesmu pišem.
OVDJE MOJA DJEDOVINA SPAVA.
Palim svijeću za pokoj duša .
Dok crkveno zvono molitvu zbori,
moja duša treperi,
svjetlošću božjom obasjana.
Ooooooo
Zdravkaa..
Neko me zove!
Dodji mi mila , na kafu svrati !
Dali to čujem poznat mi glas,
dok pjesma mi u duši jeca ?
Dal je to sa zemlje ili neba glas ?
Ko me to zove ?
Ko mi to pruža života radost?
Ko mi to briše ožiljke tuge ?
Ko mi to vraća zelene snove ?
U selu mome gdje djetinjstvo provedoh
i dodjoh ponovo da udahnem mladost !
Dal me to ugrija sunce što sija,
da zaboravim razloge uzdaha !
ILI ME NEKO RODJENI ZOVE ?
