Zažmurih da trenuci postanu vječnost,
još topli od svježine mirisa tijela —
da uđem u tvog oka svjetlost
tu da ostanem zauvijek ja bi htjela.
Uspavanka tvoga isprekidanog daha
milova mi leđa, gdje nosim tugu.
Obuze me strast — vrela, odveć plaha —
jednim pogledom prosu usnama žudnju.
Slijepa, gluha, krotka k’o plašljiva srna,
uvih se oko raširenih ruku,
pokupih sva ona meni data zrna —
kako samo ruža cvjeta pored trna.
Gledam kako ko dijete i ti snivaš,
upijam svaku crtu, boru sa lica.
Pogledaj — na čelu ispisano moje ime imaš,
ja sam ona što žulja ti mir,samo tvoja sitnica.
