Upeklo sunce zemlju prži.
Vreo zrak se iz kože cijedi.
Stišće so na mlohavo tijelo
pa peče, trne i boli.
A ja trpim,
tek šutnjom govorim.
Nemam riječi…
Ne pronalazim ih,
ni za sebe, niti vas druge.
Jer sve su ispucale,
k’o suho,
močvarno tlo,
kada su vidjele dno bunara
lišajima zelenim podzidano.
Šutim…
Zaboravih slova u trenutku šutnje,
jedino oči govore
odbljeskom plavetnila
pa tko hoće i može, nek’ razumije.
Govorim…
O, govorim mimikom usana
što izjedene su po sredini.
I baš tu, gdje krv je potekla
zrnce soli je zastalo pa boli,
al’ šutim šutnjom izabranom.
