Rascvjetalo nebo palo je tiho u rijeku
oblačići pričali su joj o’žaru ognjene vatre
kroz njeno talasanje pošle su suze da teku
osmjeh skrivao je tugu i duboke patnje.
Milovala ga je svojim sjetnim obalama čežnje
uzdizala sirota do samog vrela sunca
ljubila obrise istančano lijepo nježne
htjela je da uđe u kosmos nebeskog srca.
Čeznula je da žubore veselim brzacima
mjesečinom da joj obasje dubine
al snovi im vezani čvrstim lancima
jalovo su se okretali poput sudbine.
Dodirivali su se tako daleki a tako blizu
u te dodire stala im je sva sreća i bol
htijenje im nikad nije doživjelo krizu
ona zauvjek će da čeka svoga neba svod.
10.4.2025.
Gračanica
