Putuj,
pješaci naviknuti u šahu vječito gube,
a tromost čovjeka raspršuje u prah.
Suze su i ljeti i zimi vječita studen,
riječi podrške novo jutro za dobar dan.
I upamti,
svakom od ruke ne ide šah!
Brdo il’ strmi brijeg su crni snijeg, na kišu vonje.
Beskonačna tišina nije baš neki poželjan trag,
a propala jedna ljubav, magnet za crne zore.
Pokaži,
dok sijevaju munje, paraju mliječne staze
novom ruhu, srce svjetlosti se ne boji.
Blažena jutra kako beznađa gaze.
Pričaj o sebi kao o čovjeku što bi opet da voli.
