fbpx
spot_img

Dragoljub Mandić: Parking mesto

Borislavu Pekiću

Kroz jednu od uskih ulica, užurbano sam se spuštao ka Studentskom trgu; gazio sam po opalom lišću, povremeno trčeći i zaobilazeći parkirana kola duž čitave ulice. Zastajkivao sam često kako bi me ona u prolazu mogla zaobići, a zatim kako bih bezbedno prešao raskrsnicu i nastavio dalje.

Zapalio sam i nastavio polako. Put me je dalje vodio ulicom sa manje vozila u pokretu, a i na parkingu;  već na njenom početku sam video da na sred puta stoji visok i mršav čovek. Približavajući mu se, prikaza mi se učinila pomalo poznatom iako joj ne videh lice. Usporio sam i polako počeo da mu se približavam; čovek u tvid sakou boje pepela, kao iz cigare koju je povremeno tresao desnom rukom, gledao je u beton. Na betonu nije bilo ničega osim izbledelih linija parking mesta i lišća koje ih je prekrivalo. Što sam bio bliže, zagonetnost lica tog čoveka se povećavala na račun malopređašnjeg osećaja poznatog; toliko se povećala da sam zastao. Morao sam da se skocentrišem; cigaretu sam đonom prikovao za beton.

Oslušavajući verovatno korake što se k njemu približavaju, čovek sede i zalizane kose se okrenuo prema meni.

Pa to je mooj OMILJENI pisac!

I dalje sam pred njim stajao; kao da sam se zaledio, iako mi u razgovoru sa ljudima nikada nije falilo drskosti. Pogled iza debelih naočara sa staklima poput čaša punih viskija, nije odavao nikakvu reakciju i on je mirno ispuštao dimove. Njegova smirenost, kao da je za tren prešla i na mene.

Odvažio sam se, konačno.

„Oprostite! Vi ste moj omiljeni pisac; pročitao sam sve Vaše knjige!“

On se samo nasmešio, kao da mu je neprijatno, iako je ovako nešto čuo stotinu puta; ma hiljdu!

„Svaka od njih je za mene bila pravi intelektualni poduhvat.“

„Hvala Vam mladiću.“, konačno se oglasio tihim tonom, kao da se plaši da nas neko prisluškuje. „Hvala Vam ako tako mislite, mada se ja u tim komplimentima ne pronalazim.“

„Nemojte tako, molim Vas! Čitajući Vaša dela, čak sam i ja pomislio da nešto pišem; sigurno bih već nešto napisao da nemam previše obaveza na fakultetu.“

„Danas svi pišu…“, reče smireno, kao da smirenošću krije gorčinu. I meni bi neprijatno; i već pomislih da produžim i čoveka ostavim na miru. Ali me onda iznenadi.

„Oprostite… a čime se Vi bavite?“

„Studiram psihologiju. Trenutno sam treća godina.“, dok sam odgovarao, primetio sam da me taj čovek pažljivo sluša i da to nije pitao iz puke pristojnosti. Pomislio sam kako je lepo kada te neko koga poštuješ i ko na tebe utiče, pri susretu ne razočara.

„Čestitam. Samo tako nastavite.“, reče ponovo tiho. „I ja sam studirao psihologiju; i to eksperimentalnu.

Prišao je kontejneru i ugasio cigaretu, a potom je u njega bacio. Mene bi sram što sam svoju zgazio na sred ulice.

„Nisam je završio; valjda zato što je čitav moj život jedan eksperiment.“

Tome sam se nasmejao više nego on.

„I bez njega ste onakva dela napisali! Pored njih, Vama fakultet ni ne treba.“

S obzirom na skromnost, učinilo mi se da će oćutati.

„Pre bih rekao da mi studije posle zatvora nisu bile potrebne.“

„Oprostite, ali ne razumem.“

Kiselo se nasmešio i posegnuo za cigaretama u džepu.

„Mladiću, vidite li ova parking mesta?“

Klimnuh glavom.

„Tako su u zatvoru izgledali naši kreveti. Kada biste samo znali sa kakvim sam imenim tamo delio prostor i šta sam sve na robiji pročitao, a da Vi to na studijama verovatno nikada nećete…“

„Pa zato se sada i borimo!“, prekidoh ga. Nisam izdržao u pokušaju da dokažem da delimo istu liniju. „Da sutra sve bude bolje! Da ovo društvo bude bolje; i obrazovanje naravno!“

Stajao je ispred mene i mirno me posmatrao.

„Pa i ako ne bude – da imamo pravo da na to ukažemo! Da imamo demokratsko pravo da kažemo da nešto ne valja!“

Očekivajući njegovu reakciju na ono što govorim, činilo mi se da on očekiva moju na to što njegov upaljač ne radi.

„Mladiću, kako smo mi slobodno pričali u zatvoru, bojim se da na slobodi nije niko, a na Vašu i žalost Vaše generacije, neće ni ubuduće.“

Na to nisam imao odgovor.

Iz džepa sam izvadio kutiju i iz nje cigaretu. Primakli smo se jedan drugom i prvo sam vatrom poslužio svog sagovornika. Dok sam pripalio svoju, gledao sam ga kako uvlači dim i kako mu se pogled gubi u daljini. Ćutali smo i ja sam se pitao koliko će vremena proći da taj pogled kao društvo ispratimo.

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.