Na mojim pukotinama
izrezbareni ostaci kože
jedre užarenim asfaltom.
Kad dosvijetlim nepoznat glas
u otkriću naftalinske magle
On možda zna
u koja sjećanja pretvaram aprile,
na datum pokoja leptira
i siluete nerođnog pupoljka.
Praznoća kroz sebe
i sve jednosmjerne tuge,
tvoje lice neprolazno hoda
po dnu razdvojenog mora.
Prisustvom pustoši
svaki dolazeći slog.
Stihom dozivam
najkraću formu vriska
i grleni doživljaj vazdušnih pipaka.
Dok pastelni dan savladava trenutak,
previše kasno sam postala stvarnost
i s okolinom blisko stopljen dah.
Na kraju,
odaće me ptice,
kratak nemir
i ugašen korak.



