Tode Nikoletić: Snežna elgija

Padao je sneg. Bio je jul,
Pedeset deveta.
Beograd. Skadarlija.
Tvoj pogled je menjao
Godišnja doba,
A u mene je tukla
Mećava ko
Loša rakija.

Bela bi tvoja
Iznajmljena soba
I zgužvana posteljina
S kreveta.
Poluprazna flaša vina
S markom Varadina
I pogled koji obećava.

Zavejan od smeha
Na bele glečere sam se
Penjao posle oskudne
Večere.
Topeći kristale snežne.
Ostajao sam bez daha,
Prepun stida i greha.

Niz padinu u kasne sate
Tramvaj je stenjao
Dok je mesec šaputao
Reči nežne
Koje je iz moga srca
Vadio.

Sa tvoga zida belog
Slivala se pena puna bola
I samoće.
U bašti tvoje kože
Cveće sam posadio
Koje nikad neće nići.

Tukao je vetar
Sa severnog pola
Pun strogoće ko žandar
Grubijan.
Kidao latice s lica
Ti svelog,
Teturao se pijan
Po snegu
Kao da nikada leto
Neće stići.

Tek u neko doba, kasno
Kriknuše vrata odškrinuta
i buknu studen sablasno
U tvoju dušu od
Obmana truležnu.

Tvoja soba bi
Puna znoja i pelina koju
Proguta belina.
Ostala si na beloj postelji
Gola i zamrznuta,
Pretvorena u pahulju
Snežnu.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.