Lela Milosavljević: Žive rane

Samo je na tren sklopila oči a niz zloslutnih slika joj dođe u san. Prizor je trže i Ljubica se od straha strese i skoči sa stolice… Slabo svetlo lampe je padalo na lice muškarca u krevetu i njoj se učini da je suviše bledo i hladno.
Deceniju je trajalo tih par sekundi u kojima se ona bori da zadrži krik, u kojima se ređa milion slika, gura stotine misli. Njene raširene zenice uhvatiše ravnomeran pokret Željkovih grudi i strah se sabi u sredinu njenog mozga.
Diše. Hvala ti Bože.
Još par minuta je stajala pored kreveta da se uveri da je disanje ravnomerno a onda se, vukući svoje telo okrenu i izađe iz sobe. U glavi su joj sevale munje, imala je osećaj da joj se srce otkačilo i spustilo u stomak gde je izgubljeno tuklo na sve strane, potiskujući joj drob. Samo je još koža sve držala unutra. Bilo je pitanje trenutka kada će i ona da pukne i da pusti da joj se svi organi prospu i rasture.
Uze čašu vode u ruku koja ne drhti već trne, i dok je prinosila belim usnama baci pogled na slavsku ikonu. Ništa nije govorila. Odavno je soba bila prepuna njenih reči, molitve i razgovora sa svim svecima i dobrim Bogom.
Skoro će četrdeset dve godine od kad je rodila sina. Radost, naslednika, ponos. Skoro će isto toliko godina od kad se nada da će se svakog trena probuditi iz ružnog sna. Mora da sanja. Kakava je to stvarnost u kojoj majka svoje dete ne isprati na ekskurziju, u vojsku, na letovanje ? Kakva je to stvarnost kad ti sin nikada ne odraste, ne napravi nestašluk, ne zavoli devojku?
Krupne smeđe oči su zurile u zid. Kao da su upornim gledanjem pokušavale da ga bar za jednu tačku probuše, probodu i tuda puste svu tugu da ode u mrak i zauvek nestane. Bila bi spremna da do kraja života ne trepne, samo da zna da je to moguće.
Četiri decenije Ljubica traži izlaz. Mali, najmanji, taman kao igla, i kroz njega bi se oni provukli. Ona bi svu snagu uložila da sa Željkom tuda prođe. Nadala se u lekare, u travare, u čuda. Nadala se u gatke, zapise, čajeve, amajlije. Nadala se u Boga, u ljude, u sudbinu. Samo da život bude običan.
Mogla je biti lepa. Mogla je biti srećna. Mogla je biti baka.
Pritisle je godine. Onu živu ranu povredile, zagnojile. Nikada neće zarasti. I kad bude umrla ta rana će boleti, krvariti i nadživeti sva njena nestajanja. Kad bude umrla, kako će Željko bez nje? To detence u telu čoveka, bespomoćno i samo njoj sveto.
Zbog straha od pomisli da njoj nešto bude već neko vreme se Ljubica trudi da ignoriše bol koji joj sevne u glavi, pa je zanese. Na tren joj se učini da je tlo pod nogama negde otišlo, oseti nestabilnost i muku. Pridrži se, malo sede, dok ne prođe. Nekad joj se vid zamuti, oseti slabost ruku i celog tela. Ima dana kad se jedva podigne iz kreveta. Svesna je ona i godina i umora, ali i činjenice da ne sme da se razboli. Zato trpi i nikome ne govori.
Od kad je muž umro, sama brine o Željku. Ako negde mora otići na kratko, zamoli komšije da ga obiđu, ali već godinama nigde nije prenoćila. Nekad je sebe pitala da li se više plaši da će se njoj nešto desiti, pa će on ostati sam, ili će njemu pozliti pa će je život lišiti i te mrve što joj je pružio.
Kad god bi mu se telo zgrčilo i treslo oduzimajući mu ono malo bistrine u pogledu ona je strahovala. Brisla bi mu penu sa usta i oznojeno čelo, milovala hladne ruke i čekala da prođe. Ponekad se pitala koliko se on muči, ima li neki tajni kutak njegovog mozga koji poželi da se sve završi, da konačno spokojno otputuje tamo gde vlada mir.
A kad napad prođe i njegove nevine oči zasijaju što je vide, uvek se zapita, kako će jednom kad nje ne bude.
Kako se jutro naziralo kroz prozore a san odavno nestao negde u praznoj sobi, Ljubica krenu da vadi čiste majice i peškire za jutarnje spremanje. Veliku pelenu za odrasle uze, kao i svaki put, sa nekim posebnim bolom.
Napadi se nisu ponavljali i Željko je mirno spavao. Jutos ga mora i obrijati. Pripremi doručak pa krenu u kuputilo.
Mlaz hladne vode se spuštao niz njene slepoočnice i odnekud potera neke gorke i slane suze. Skoro da im se radovala. Puštala ih je da izviru i da je guše. I one su joj bile sve ređi gost. I one su, kao i ljudi, imale preča posla, važnije obaveze. Trebale su propratiti nečije besparice, neuspehe, promašene ljubavi.
Svako je svoju muku smatrao najtežom, a od tuđe bežao. Retko ih ko obiđe i pozove. Navikli su se da su sami. Nekad joj ljudi poremete dan svojim besmislenim nezadovoljstvima, ili savetima da sina smesti u neki dom.
Davno je donela odluke. Davno je rešila da dok diše neće napustiti svoje dete.
Noseći čiste majice i pribor za brijanje Ljubica tiho otvori vrata i uđe u sobu.
Željkova soba je mirisala na puder za bebe. Na polici su stajale uramljene slike i knjige koje mu je čitala. U fiokama su ležale netaknute nade, neobuvene želje i ustajale patnje.
Ljubica skloni zavese i otvori prozor da jutarnji vazduh uđe u sobu. Željko se probudi i njegove oči pokazaše onu neiscrpnu radost što je vidi. Taj pogled je bio njena svetlost i lepota. Ona mu priđe i on nespretno obavi ruke oko njenog vrata.
Bol koji je sevao u njenim slepoočnicama kao da nemade srca da prekine taj trenutak, pa se brzo povuče.
Majka i sin otploviše u još jedan zajednički dan. Dan za koji su jedno drugom bili neophoni.
Lela Milosavljević
Lela Milosavljević
Iz Užica, ljubitelj umetnosti i kolekcionar uspomena. Piše satiru i lirsku prozu, autor knjiga "Tragovi bosih stopala" i "Ples među svicima", kao i tekstova objavljivanih u više elektronskih i štampanih časopisa za umetnost i kulturu, portalima i stranicama.