U vremenu u kojem se informacije mere megabajtima, a pažnja publike sekundama, činilo se da je zvuk ljudskog glasa postao jeftina sirovina. Živimo u eri brzih skrolovanja, kratkih video-formata i digitalnih skraćenica gde je pisana reč često svedena na mim, a izgovorena na puku buku. Ipak, onaj ko jednom stane pred mikrofon, stane pred kamere ili zakorači u studio, zna dobro da glas nije samo fizički talas koji prenosi poruku; glas je ogledalo duše, lična karta karaktera i, pre svega, neraskidivi most između dve svesti.
Kao novinar, spiker i neko ko je godine posvetio istraživanju nijansi našeg jezika, sve češće sa zebnjom, ali i sa nadom, posmatram mlađe generacije. Moje odrastanje u rodnim Runjanima i školovanje u Vukovoj spomen-školi, a potom i u Srednjoj školi „Sveti Sava”, ugradili su u mene duboko poštovanje prema tradiciji i pisanoj reči. Ipak, svet u kojem danas mlađi odrastaju nudi im nezabeleženu slobodu izražavanja, ali istovremeno preti da ih liši one najsuptilnije veštine – veštine artikulisanog, plemenitog i pravilnog govora.



Anatomija jedne zablude: Glas nije samo instrument, on je stav
U savremenom javnom prostoru odomaćila se opasna predrasuda da je dikcija stvar suvoparne forme, ostatak nekadašnjih televizijskih i radijskih diktata koji navodno guše slobodu i spontanost. Mladi često misle da je lepo govoriti isto što i „zvučati veštački“ ili „glumljeno“. To je fundamentalna greška.
Pravilna dikcija, akcentovanje i jasna artikulacija nisu okovi za misao; naprotiv, oni su krila koja toj misli omogućavaju da uzleti i sigurno sleti u svest slušaoca. Kada je reč ošišana, zbrzana, kada se gutaju slogovi i kada glas nema oslonac u dijafragmi već curi kroz zube, gubi se snaga argumenta. Reč gubi težinu.
Kultura govora u svojoj suštini predstavlja poštovanje sagovornika. Kada neko ulaže napor da govori razgovetno, književno i s merom, on ne pokazuje samo obrazovanje, već šalje jasnu poruku da ceni onoga ko ga sluša. U eri u kojoj se digitalna pismenost meri brojem objavljenih objava, moramo se zapitati: šta nam vredi sav sadržaj ovog sveta ako nismo u stanju da ga izgovorimo tako da nas ljudi razumeju i zapamte?



Izazovi modernog doba: Kako ekrani utiču na glas mlade generacije?
Mlađe generacije danas komuniciraju drugačije nego bilo koja generacija pre njih. Pisana reč u formi četova, poruka i komentara dominira njihovom svakodnevicom, dok se živa reč potiskuje u drugi plan. Kada se glas i upotrebi, on je često pod uticajem globalnih medijskih trendova, stranih jezičkih fraza i nametnutog slenga koji, ma koliko bio dinamičan, često osiromašuje naš prebogati maternji jezik.
Nekoliko ključnih faktora oblikuje govornu kulturu mladih danas:
-
Smanjena tolerancija za napor: Brzi mediji uče mlade da se sve servira odmah, što se odražava i na govor – rečenice se skraćuju, padeži se gube, a rečnik se svodi na nekoliko univerzalnih poštapalica.
-
Uticaj digitalnih platformi: Popularni influenceri i kreatori sadržaja često diktiraju trendove u kojima dominira agresivan, brz i nepravilan govor, često pravdan „autentičnošću“.
-
Gubitak osećaja za akcent i ritam: Tradicionalni književni akcenti se povlače pred uličnim, često ravnim ritmovima govora koji brišu lepotu i melodioznost našeg jezika.



Moć mikrofona: Zašto nam je dikcija potrebna kao štit i oružje?
Kao neko čiji je hleb u mikrofonu – od prvih koraka na Radiju Podrinje pod budnim okom mentorke Ljiljane Tešmanović, pa sve do decenija rada na radiju i televiziji – često ponavljam mlađim kolegama i polaznicima da je mikrofon nemilosrdan. On ne trpi laž, ne prašta nemar i hvata svaku slabost u dahu. Ali, mikrofon je istovremeno i veličanstven učitelj. On vas uči tišini jednako dobro kao i zvuku.
Za mlade ljude, bez obzira na to da li će se baviti novinarstvom, pravima, politikom, IT industrijom ili umetnošću, vladanje sopstvenim glasom je ključna prednost. U svetu opšte konkurencije, čovek koji zna da govori jasno, ubitačno precizno, sa tonom koji uliva poverenje, u startu je u prednosti.
Lepi govor nije stvar elite; lepi govor je demokratsko pravo svakoga od nas da zvuči dostojanstveno. On razvija kritičko mišljenje, jer onaj ko bira reči pažljivo, obično i misli dublje. Kada mladi ovladaju veštinom modulacije glasa, kada nauče kako da dišu dok govore i kako da naglase bitno a utišaju suvišno, oni stiču samopouzdanje koje se ne može kupiti aplikacijama ni lajkovima.
Kako da vratimo reč na pijedestal?
Put do obnove govorne kulture kod mladih ne vodi kroz zabrane i stroga školska ispitivanja, već kroz entuzijazam, primere i prepoznavanje vrednosti. Potrebno je ponovo oživeti scenski govor, retoriku i debatne sekcije u školama, ali i stimulisati mlade da čitaju naglas.
Evo nekoliko koraka koji mogu napraviti suštinsku promenu:
-
Negovanje slušanja: Pre nego što progovorimo, moramo naučiti da slušamo dobre govornike – glumce, spikere, profesore koji drže do reči.
-
Svesnost o dahu i telu: Glas počinje u telu. Pravilno držanje i abdominalno disanje osnova su svakog lepo izgovorenog sloga.
-
Poštovanje pravopisa u govoru: Književni jezik nije mrtvo slovo na papiru; on živi onoliko koliko ga mi koristimo u svakodnevnom ophođenju.
Glas koji ostaje
Kada se ugase ekrani, utihnu eksterni zvučnici i prođu trendovi, ono što ostaje od čoveka jeste trag njegove reči. Kroz projekte poput „Poezije na dar”, inkluzivnih radova za slepe i slabovide i svakodnevnog rada u svom studiju, uverio sam se da ljudi i te kako prepoznaju iskrenu i lepu reč. Mlađe generacije nose u sebi ogroman potencijal, ali im moramo pomoći da shvate da je njihov glas dar koji se brusi, razvija i čuva.
Budućnost našeg javnog prostora, medija, ali i međusobnog razumevanja zavisiće od toga da li ćemo uspeti da sačuvamo reč od banalizacije. Jer, na kraju krajeva, kakav nam je govor – takva nam je i misao. A kakva nam je misao – takav nam je i život.



