MALO MJESTO VELIKOG SRCA (BANATSKI DESERT – JABUKA) – ADMIR DŽIBRIĆ
Možda je malo mjesto po veličini i broju stanovnika, ali zasigurno veliko srce ima.
Lutajući svijetom, raznim putevima i kaldrmama, nekim većim i manjim mahalama i kasabama, s kožnom žutom torbom u ruci i ruksakom na leđima, nakrcanim svim i svačim što bi ustrebalo u putešestviju, noge me dovedoše i u Banat, na lijevu stranu Tamiša i jedanaesti kilometar od Pančeva gdje mnogi dođoše da pronađu i svoj mir.
Neki bježajući od ratova, neki u potrazi za boljim životom.
I mjesto je zaista odisalo mirnoćom, bez posebno nekih velikih ulica, uglađenih i dotjeranih, s mnogo ostataka još od vladavine Austro – Ugarske i njenih prethodnika.
Prvi pisani podaci o njoj datiraju još iz 1385. godine. Mjesto osnovaše srpski ribari koji na lijevoj strani rijeke Tamiša pronađoše jabukovo drvo i pod njim izgradiše prve kuće.
Ne mogu ni lagati, tutnjajući po glasovitoj ravnici utjeha mi je još i bila, ne vele mi gaziti po oštrom kamenju, nit starim Carigradskim drumom što sam znao, i put nije nesavladiv.
No, jedno sam sigurno znao; ovdje su svi dobrodošli.
Mnogi nađoše utočište bježajući devedesetih godina i pregrmiše nevolje živeći u slozi.
Na ulici na prvi pogled isijavao je ružičast biljeg prefinjenosti.
Umalo me ne prevariše na tren da sam na Jadranu gdje ti kao turisti izvuku i posljednji dinar glumeći ko zna šta više i na koji način.
No, narod je zaista pružao ljubaznost i srdačnost, nije glumio, samo je djelima i riječima ko je ustvari se odavao.
Polja pšenice, kukuruza, kupusa na beskrajnoj crti na mahove činila mi se kao da plutam na sedmom nebu.
Jer Bosna je i brdovita i plahovita. Ima i ona svojih ravnica, ali ovakvih nema.
No, ovdje sve se zasnivalo na poljoprivedi i od tog živilo. Narod je bio vrijedan.
Od jutra do mraka boravio je na poljima, crnčio. I nešto me još ovdje impresioniralo.
Sve tarabe i avlije su bile iste, sve kuće na foru istu. Morao sam dobro paziti da ne bih zalutao il’ nabasao u tuđe dvorište.
Kad se počeh raspitivati o veličini ovog mjesta neki mi rekoše da broji oko osam hiljada, u sebi pomislih;
„Bože, tako malo mjesto, a ima poštu, muzej, ergelu konja, kafanu, ulice. U ulici Žarka Zrenjanina izgrađen je najstariji spomenik „ Veliki kameni krst“ 1788. godine, a 1901. godine Kapela Svetog Dimitrija.
U njemu živi i moj ahbab Dragan Petković, brat po peru, stari saborac u borbi za pravdu, čovjek s kojim bezbroj puta ispijah i zimi čajeve, a bogami znalo se i zagiditi i uz poneku čašicu ljute rakije.
On je kako znaju kod nas reći važio za dobrog insana, bio ljudina.
Volio je putovati, sretati ljude, eglenisati, polemisati do kasno u noć o nečemu što je znao il’ o nečemu neznanom i nepredviđenom.
Imao je posebno nešto u sebi, baš kao i ovo mjesto.
I sad svaki put kad se vratim u prošlost,
kad sam prvi put kročio na zemlju Jabuke, vraćam joj se s radošću znajući da ću dosegnuti nebo i dotaći me ruka prijateljstva.
(2015)
