Vjeruj, ne iniciram
dozu tvoje sućuti
niti mrvu sažaljivih isprika.
Ti si, ionako,
odavno bivao
poslužen mojim srcem
na bogatom
jelovniku suicida.
Skidajući
ljuskavu kožu poroka,
prinosim neophodnu žrtvu
za dobrobit čovječanstva.
Bog je prvi kreiranju
ljudskog roda
ulio u nas kap mudrosti,
protuotrov
neuzvraćenih zaljubljenosti,
ali moja se duša,
iako krcata znanjem
prijašnjih života,
posve umorila.
Oko koljena mi se
zapliću morske trave
ogorčenih predbacivanja,
intelektualnih svadljivosti-
ponajviše autorskih kriticizama,
te se prisiljena na samokontrolu
povlačim s ratišta
u kojem me
konzumiraše termiti-
ti vrijedni radnici
unutar drvenoga lijesa.
Pričam im o tebi.
Uz intelektualni stimulans,
haluciniraju oblik tvoje kose-
tona rahle zemlje,
na čijem pokrovu
mravi grade kule
od neprobojnih bedema.
Prodah svoje stihove.
Ionako mi razrezaše grudi,
provlačeći kroz njih
konac od sandalovine.
Moj su talent
razdijelili bešćutnici-
što klicahu
uzurpiranom propadanju.
Sada za me mare
jedino strvinari,
prokleta bića
vazda željna naslade.
Oblijeću mi uzglavlje,
očekujući bjesomučne navale
plesne gozbe.
Rekonstruiram
ovo obilježeno tijelo
i progovaram
nezemaljskim jezikom
o šutljivim trenucima sreće.
Možda su mene
dotukli pakosnici,
ali tvoj identitet neće pogaziti-
to im ne smijem dopustiti!
Umjesto toga,
pusti da ispišu osmrtnicu
u čast nepotpunom koračanju,
a neonski odbljesak
pratit će narativnu tiraniju-
zvanu staromladost.
U konačnici će me
otuđiti fragmentirane
sjene razbojnika,
jer vjerojatno,
ništa bolje
nisam ni zaslužila.
