To je ono što me posjeduje.
Zrno prekrasnog nečeg.
Miran počinak,
gdje golub se s golubicom ljubi,
bedem uzdignut jači od sto tvrđava,
a poniženost nosi bijelu zastavu
i lupa praznim koracima.
To je ono što puštam kroz srž, svaku kost
i ne pomišljam na trulost.
Mašinerija za zagađenost
ne osvaja korovom
i ostatak špilje u biserju svjetluca.
Rijetki, dva cvijeta nude i mirišu.
U vodama okeana Sjevernog
zaista je hladno.
No, sigurno sidro ukotlovljeno
i čizma u lice satire ono zvjersko.
Bijeli pijano, bijeli oblačak.
Blijedi oblaci
gdje su izgubili kartu za moj let,
čakširi crveni šire se i blagovijest,
rafal za rafalom i armija neipostovijećenih
nestaje u ledenom dahu.
To je ono
što otkucava u bijelom i svečanom mantilu,
kadifom i svilom okićeni osmjesi.
Ko voli držanje na uzici i potkresane grane,
nešto drugačije,
bezuspješne, histerične nasrtaje,
hladna rukovanja?
Glasovi u glavi ne apsorbuju takve susjede.
Dižem ruku i kupujem ovaj život.
Kad ti prolazi grleći bijele horizonte
i brojeći crvene zvijezde.
(2016)
