Ne zna se uopće koja je čovjekova svrha, bit, funkcija, smisao, poanta… I znam da bi mnogo njih sad graknulo na to “ne zna se“ – svak sa svojim uvjerenjem ili teorijom. Ali zajebimo to… Uvjerenja upakirana nebuloznom parodijom pustih činjenica i filozofija; raznih tobože ‘dokaza’ i apsurdnih pravila bez datog zakona , i tako dalje i tako bliže. Svašta nešto i svega ničega. A u tom ničem, uz odjebana uvjerenja nejasne beskonačnosti,ostaje i dalje samo veliko NIŠTA od početno nabrojanih “ne zna se“.
Jer ne može nitko nikog uvjeriti u svoju teoriju smisla čovjekovog odbrojavajućeg življenja. Eto… tu je pala i sama teorija. A spisak suludih pokušavanja dodatnih argumentiranja sasječen je, ili čak potpuno izbrisan, u usput spomenutom odbrojavanju. Da, sasvim očita nametnutost pri već ionako užurbanom glavinjanju kroz sveukupnu sumu svih nepoznanica svakog od nas pojedinačno, kroz munjevitu raskoš neznanja sa istim zabezeknutim pitanjem – “koja li mi je svrha od koljevke do groba?!“. Pa… tko umre misleći da sve zna; vjerojatno je tu veliku mudrost postavio kao samoobranu još u svojoj mladosti, te se nije maknuo od nje ni pedlja. Niti znanjem niti neznanjem. Niti išta manje ( možda ili nažalost?! ) od onog koji je svim bićem marljivo čitav svoj smrtnički vijek “potratio“ sve dublje i dublje zalazeći u sve ono za što se nadao da je srž ili smisao, a umro razočarano priznajući posljednjim sjenkama hladnih zidova kako “zna da ništa ne zna“. Kako god; obrni – okreni, koliko god konkretnih ii opčenitih primjera uzeli – pa naprosto, ne zna se. Valjda to može biti oslobađajuća koliko i mučna spoznaja. Može biti i put za čvrstu ravnodušnost ili neko potpuno obračenje. Ali i samo promišljanje o tako preopširno završenoj diskusiji najvažnije upitnosti svakog osobno, vrlo vjerojatno će uroditi nekim plodom. Netko će tako, recimo, postaviti svoju religioznost na mjesto glavnog vodiča u traženju svog smisla ili spasenja. Nekome će to biti umjetnost ili svrha njegovog posla kojeg, recimo, obožava… A nekom njegovi bližnji i posvećenost njima. Naravno,mogućih smjerova ima miljarde; a rasuđivanje o važnosti i ispravnosti ičijeg ili rangiranje kroz usporedbe bi nas bacilo na sami početak. I to u budalaštinu nijekanja spokojne sveobuhvačenosti samog “ne zna se“. To je jednostavno barem. U tom idealno neutralnom priznanju bez ikakvih određenosti ili omeđenosti,svatko bi mogao ( a možda i trebao ) pronaći svoj mir. Sva daljnja koračanja vlastitih traženja; bilo uvjerenja, teorija, reigioznosti ili nebitno kojeg smjera, trebala bi ostati baš to -vlastita. Individualna. Jednako sobodna za sebe kao i druge, bez suvišne potrebe nametanja svoga drugome ( pa onda još u mase, u skupine, u sekte, u besmislene gomile istih što tupe svatko svoje gubeći tako opet baš sve! ). Sklad i jednakost ne može proizaći nikako iz sukobljavanja, kao ni nadmetanja. Prvo skrušeno i lakog srca priznato “ne zna se“ pokreče mnogo učinkovitije i korisnije ‘procese’ unutar nas nego li ijedno tupljenje bilo kome da smo iti za nevidljivu nijansu više u pravu od njega. Da, pomao se izlizano ponavlja poanta… Ali baš je toliko jednostavno.
Svatko za sebe nek prvo prihvati ravnodušno tu neutralnost (be)smislenosti. Pojedinačno. Pa bi spontano možda postalo globalno.
