fbpx
spot_img

Bojana Stupar: Pelin i med 2

Apartman u kom je Marina boravila u Rogaškoj Slatini bio je velikim dvokrilnim prozorom okrenut prema istoku. Prve jutarnje zrake prosute po podu prekidale su senke tankih mladih stabala lani posađenog drvoreda. Tek olistala, mlada stabla ponosno su stavljala do znanja okolini da su spremna da unapred opravdaju poverenje predstojećeg proleća. Marina ih pamti ogoljene, puste, nakrivljene pod težinom snega, jer ih posmatra duže od dva meseca. Tu će dočekati i smenu godišnjih doba. Naviknuta na to da njena očekivanja umeju da budu izneverena, olako je prihvatila predlog doktora da ostane. Bez obzira na njen trud, za oporavak je bilo potrebno mnogo vremena.
Jutarnji ritual ispijanja kafe nakon doručka bio je propraćen čitanjem vesti. Nakon protesta, kordona, bombardovanja, pištaljki, kolona izbeglica, šmrkova, žrtava, govora i naposletku svrgavanja Slobodana Miloševića s vlasti, ticala su je se i dalja dešavanja unutar njene države. Imala je utisak da će nešto važno propustiti tokom odsustva iz Srbije. To sebi nakon svega ne bi oprostila, iako njen direktan uticaj na politiku
nikada nije ni postojao izuzev kada se kao stotine hiljada njenih sunarodnika nalazila na ulici i glasačkom mestu. Ono na šta je nailazila, gotovo dve i po godine nakon promene vlasti nije joj delovalo nimalo ohrabrujuće.
„Stopa kriminala smanjena za dva zapeta pet posto u odnosu na isti period januar-mart prethodne godine.”
„Stopa inflacije na stabilnom nivou.”
„Broj žrtava trgovine ljudima znatno smanjen u odnosu na period s početka devedesetih kada je usled porasta nezaposlenosti i siromaštva veliki broj, pre svega ženskog dela stanovništva spas tražio u oglasima za poslove medicinskih sestara, bejbisiterki i spremačica u inostranstvu, a završavao kao žrtve prostitucije. Uvođenje krivičnog dela trgovine ljudima do kraja godine.”
Pomaci, neznatni, nebitni i beznačajni. I sve to je mogla da proguta. Sve do momenta dok do nje nije doputovala vest o ubistvu premijera Zorana Đinđića. Tog dvanaestog marta dve hiljade treće godine svet se srušio. Odlazak čoveka koji je višegodišnjom danonoćnom borbom doveden na vlast je odjeknuo kao pucanj. Preko noći, a usred bela dana čovek je izbrisan. Najednom ne postoji više, nema ga, izuzev u glavama i srcima ljudi koji su verovali da njegovo znanje, zalaganje i energija može svima doneti samo bolje sutra. Ko bi pomislio da je tako lako odjednom nestati, biti „eliminisan”, „odstranjen”, kao da je u pitanju kakav beskorisni deo kućnog aparata, a ne čovek i to kakav čovek, za nju simbol slobode, borbe a ujedno i mira! Za opis njegove ličnosti nisu postojali adekvatni atributi. Tu vest Marina je iščitavala danima, u nadi da joj je nešto promaklo, da nije dobro pročitala, da su
pogrešili, da je ipak živ, da je u kritičnom stanju, ali ipak živ, da je metak samo okrznuo rukav njegovog sakoa i da je živ. Da JE. Sadašnje vreme. Noćima je sedela nadvijena nad laptopom, otvarajući nove vesti, poznatih i nepoznatih izvora, preletala preko njih nestrpljivim pogledom, a potom umorno i odsutno piljila u ekran pred sobom, sve dok se nije uplašila svog avetnog odraza u zatamnjenom ekranu. I tada je prelomila. Dovoljno izmučena, dozvolila je sebi slobodu da prestane sa izjedanjem i nervozom. Uz obećanje istom tom odrazu da više ništa neće čitati što se tiče politike i društva jer više ništa nakon takvog gubitka nije ni bilo važno. Koliko god to
zvučalo čudno ili sebično, Marina nije pročitala više nijednu jedinu informaciju koja se ticala njene države.
U novo jutro je kročila skinuvši gunj prošlosti uklete države i ogrnula novo ruho nezainteresovanosti i sebičluka. Bilo je vreme da se kao i svaki umetnik osobenjak zaključa u svoj svet iluzija, da zazida otvore na kuli u kojoj je bio smešten čitav njen život, njena interesovanja i ljubavi, da zakrpi rupe kroz koje su uporno umesto kiseonika ulazile otrovne misli, reči i dela zlobnih mozgova i ličnosti, da zapuši i ventilacione otvore, pa makar se i ugušila u tom prostoru. Prijao joj je mir, daleko od sumornih statističkih podataka, crne hronike i vesti u kojima
su ljudski životi bili svedeni na cifre, parametre i dijagrame.

Bojana Stupar
Bojana Stupar
Autor romana "Pelin i med" i "Pelin i med - drugi deo" i zbirke poezije "Odjek koraka tvojih". Živi u Novom Sadu. Ljubav kao večita inspiracija. Ljubav kao svrha postojanja, življenja, radosti. Utkana u tkivo života. U obliku kiseonika i soli na ranu. Boli i uzdiže.